Filozofija slomljenoga i praksa presloženoga

Abstract

U tekstu se analizira sadržaj eseja o Napulju i njegovim stanovnicima iz sredine 1920-ih godina koje je napisao naknadno utjecajni njemački marksistički filozof i ekonomist vrlo blizak Frankfurtskoj školi – Alfred Sohn-Rethel. Ključ za čitanje tih tekstova objedinjenih pod naslovom Napoli: filozofija slomljenoga [Napoli: la filosofia del rotto] nalazi se u ideji kako za Napolitance tehnika počinje raditi tek kada je “slome” i “podrede” vlastitoj kontroli; ta teza povezuje se s antropološkom teorijom bricolera Claudea Lévija-Straussa te se pritom ukazuje na koncept poroznosti koji u ono vrijeme ima i epistemološku važnost u kontekstu interpretacija talijanskoga juga. Naposljetku, sadržaj se autorovih eseja uspoređuje s dijelom politika i rezultata uvođenja tejlorističke “znanstvene organizacije” rada dvadesetih godina u talijansku i širu privredu.