“Neka sam ja sovjetska krhotina… Ali i to je bolje nego kupi-prodaj… Kupi…”

U članku se analiziraju svjedočenja žena i muškaraca koji su djetinjstvo i mladost proveli u socijalizmu te odrastao život u kapitalizmu, a koje je Svetlana Aleksievič sabrala i objavila u jednoj od svojih najpopularnijih knjiga Rabljeno doba (kraj crvenog čovjeka) [Vremja sekond hènd (konec krasnogo čeloveka), 2013]. Rad promatra kako kroz materijalne predmete – novac kao u najdoslovnijem smislu “korijensku metaforu” (Shell 1995) i druge predmete potrošnje – njezini sugovornici vide, tumače i predočuju tranziciju. Nadovezujući se na istraživanja Mauricea Halbwachsa o društvenim okvirima pamćenja te Jana Assmanna i Pierrea Nore o prošlosti kao uvijek aktualnom fenomenu jer ga oblikuje pojedinčev odnos prema sadašnjosti, postavljam tezu da je u predočavanju socijalizma za Aleksievičine sugovornike ključan njihov doživljaj tranzicije i kapitalističke suvremenosti. Rabljeno doba nudi prikaz afektivnog života kapitalizma u postsovjetskoj svakodnevici iz kojeg je moguće predočiti i njegovu moralnu ekonomiju. U drugom dijelu rada kritički pristupam autorskome glasu Svetlane Aleksievič (vidljivom na različitim razinama njezinih djela) pokazujući da on često stigmatizira iskustvo svojih sugovornika, što se osobito jasno vidi u autoričinu tretmanu nostalgije prema sovjetskoj prošlosti kojom se nameće moralna ekonomija koja ne proizlazi iz iskazanih afekata u samim svjedočenjima njezinih sugovornika.