Normative Ambiguity Facing Those Who Flee Death during Times of War and Pandemic and Who Eventually Return Home

Obitavamo u svijetu fizičkih stvari. Kada je u pitanju okoliš u kojemu živimo, postepeno se prema njemu počnemo orijentirati i u konačnici se u njemu osjećamo kao doma. Suočavanje sa smrću tijekom rata i pandemije vremena su iznimne dezorijentiranosti i ponekad pokazujemo implus za bijegom. Ne čudi da u tim očajnim vremenima neki koji imaju sredstava i mogućnosti razmišljaju o bijegu na sigurnije mjesto. Ali jesmo li moralno obvezni djelovati na načine koji bi od nas zahtijevali žrtvovanje svojih najdubljih osobnih obveza i projekata da bi drugi ispunili svoje obveze i projekte? Ovdje se tvrdi da bijeg iz Bosne i Hercegovine za vrijeme rata, kao što se dogodilo 1990-ih, i bijeg iz grada za vrijeme pandemije mogu biti moralno pošteni postupci. Međutim, to je također pitanje političke poštenosti i razlomljenih prijateljstava. U slučajevima rata i pandemije, povratak domu da bi se doprinijelo dobrobiti onih koje su ostavili može biti moralno i politički pošteno, ali razlomljena prijateljstva mogu pridonijeti normativnoj dvosmislenosti. Zašto bi im netko ponovno vjerovao i smatrao ih odanim prijateljem? Možda bi ponovno uspostavljanje tih prijateljstava od povjerenja moglo zahtijevati od onih koji su ostali da učine ono što je pretjerano, tj. da učine više nego što se od njih razumno može tražiti, što se u ovom slučaju svodi na opraštanje onima koji su pobjegli i davanje druge prilike tako što će doma biti dobrodošli.