Tijelo, društvo, prostor: iskustva slijepih u Zagrebu

U radu se izlažu neki od rezultata istraživanja zasnovanoga na intervjuima sa slijepim i slabovidnim osobama u Zagrebu. Rasprava pokazuje da je iskustvo slijepe osobe u javnim prostorima grada dio interakcije između njezina vlastita tijela, fizickih obilježja urbanoga okolisa te dominirajucih drustvenih diskursa o slijepima. U toj su interakciji drustveno i tjelesno uzajamno povezani. U prvome dijelu rada razmatra se prostorno-vremenska dimenzija mobilnosti slijepih osoba u urbanom prostoru. Analiza je pokazala da gradska struktura, uređenje i infrastruktura, koji su oblikovani primarno za osobe bez tjelesnih ostecenja, utjecu na prostorno- vremenske modele kretanja slijepih, sto se iskazuje u svođenju kretanja na ogranicen broj ruta i u vremenskim ritmovima koji su usklađeni s tijelom, s njegovim limitima i mogucnostima. U drugome se dijelu rad fokusira na stereotipe. Autorica dolazi do zakljucka da se u uobicajenim stereo­tipima o slijepima: a) identitet slijepe osobe svodi na njezinu sljepocu, b) slijepima se pripisuju neke “neobicne” karakteristike, c) podcjenjuje se sposobnost slijepih da samostalno obavljaju svakodnevne stvari, d) nesposobnost osobe da vidi generalizira se u pretpostavku njezine opce nesposobnosti. Pritom se stereotipi, koji tjelesno obilježje prerađuju u drustveni imaginarij, materijaliziraju u obliku drustvenih prepreka s kojima se suocavaju slijepi. Rezultati rada argumenti su za model invaliditeta koji bi prepoznavao realnost tijela s fizickim ostecenjem, a pritom bi osiguravao pravedan i nediskriminatoran drustveni okvir u kojem bi se sposobnosti osoba s invaliditetom mogle slobodno realizirati.