Posredni utjecaj Vijeća Europe na Europsku uniju u svjetlu obiteljskopravnih vrijednosti

Članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji može se promatrati u smislu proširenja pravnih učinaka europske stečevine i na posredan način. Naime, u svjetlu činjenice da su sve države članice Europske unije ujedno i članice Vijeća Europe državama se nameću određeni standardi preko ratifikacije dokumenata Vijeća Europe, a takav je primjer Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija). Promjene u smjeru sve veće liberalizacije i umanjenja značenja nacionalnih obiteljskih prava vidljive su i u najnovijim odlukama Suda Europske unije koji u tumačenju europskoga prava prednost daje načelu slobode kretanja i zabrane diskriminacije. Usprkos opetovanom pozivanju na ustavne vrijednosti država članica i na duhovne i moralne vrijednosti kao zajedničku baštinu, čini se da one iščezavaju i da postaje upitnim što čini europske vrijednosti. Zbog nametanja novih standarda i kriterija prosudbe europski sudovi imaju bitnu ulogu stvarati svojim presedanima Europu novih vrijednosti, usprkos činjenici što one kao takve ne postoje ni u svijesti država članica ni u njihovim ustavima. Nametanje novih pravila „odozgo“ jezgrovito je i jasno, štoviše, više nije nimalo zakrabuljeno. Primjer Istanbulske konvencije koju je Republika Hrvatska ratificirala nedavno pokazuje da je sudbina javnih poredaka europskih nacionalnih država upitna kao i njihove vrijednosti koje su suprotne rodu kao pojmu koji je u njoj prvi put javno obznanjen. U trenutku kad je ratificira i sama Europska unija, postavlja se pitanje hoće li to biti proboj prema poništavanju gesla „jedinstvo u različitosti“ stvaranjem „jedinstva jednoumlja“. Jesu li u radu spomenute odluke Suda Europske unije korekcije nacionalnih obiteljskih zakonodavstava i derogiranje njihova javnog poretka te istodobno smanjenje suverenosti država članica Europske unije usprkos načelu dodijeljenih ovlasti? Čini se da se može zaključiti da Europska unija uz pomoć Vijeća Europe i dvaju sudova odustaje od harmonizacije i hrli prema unifikaciji obiteljskoga prava zadirući tako u temeljne europske, pa i nacionalne vrijednosti, napuštajući različitost kao bogatstvo.