Vladavina prava i tajnost pravosuđa

Tajnost hrvatskog pravosuđa, posebice nedostupnost prvostupanjskih sudskih odluka, nespojiva je s vladavinom prava. Razlog zbog kojega su te odluke objavljivane sporadično i nepotpuno jest rasuđivanje koje je izloženo u jednoj hrvatskoj presudi. Njegova je srž da je sudska odluka čin volje državne vlasti, a ne dobrih razloga; posljedično tomu, može biti zanimljiva onima o čijim pravima i dužnostima ne rješava samo ako je donesena od Vrhovnoga ili barem visokog suda. To rasuđivanje može izgledati u skladu s Kantovom tvrdnjom da ne postoji pravilo kako slijediti pravilo pa je pravno rasuđivanje stvar talenta i vježbe. Protivno tom umovanju, rad dokazuje da je logika društvenog – uključujući pravnog – istraživanja prije svega traduktivna, tj. po razlozima sličnosti, suprotnosti i tim više, te dovodi do znanja koje je vjerojatno, a ne izvjesno, ali u najvećem broju slučajeva ipak dostatno. U mjeri u kojoj su izloženi dokazi valjani, sudsko rasuđivanje može biti obvezatno samo ako je u skladu s uravnoteženim javnim mnijenjem. Uravnoteženo je u tom što poštuje sudačke razloge, no također ih ispituje u svjetlu kritike dane od drugih pravnika, uključujući pravne znanstvenike. A može biti uravnoteženo samo ako i nepravnici i pravnici imaju slobodan pristup sudskim odlukama, poglavito prvostupanjskima, koje podrobno odgovaraju na činjenična, a ne samo pravna pitanja. Završne primjedbe rada otkrivaju da uobičajeni razlozi protiv objave prvostupanjskih sudskih odluka nisu ni pravni ni tehnički. Politički su. Koriste sucima i državnim odvjetnicima, tijelima koja ih imenuju i, ponajviše, javnopravnim osobama koje opterećuju hrvatsko pravosuđe svojim međusobnim sporovima koji mogu i trebaju biti rješavani izvan sudova.