Značaj prevjeravanja glavnine zahumsko-dukljanskog življa iz katolicizma u pravoslavlje (13. – 14. stoljeće)

Abstract

U oblikovanju etničkih razlika između Hrvata, Bošnjaka, Srba i Crnogoraca presudnu je ulogu, uz posebnosti vezane uz političko-povijesni razvoj, imala religija. Na ovdašnjim prostorima prva važna vjerska distinkcija proizišla je iz njihove razdiobe između katolicizma i pravoslavlja. Međutim, inicijalna linija razdvajanja, okvirno ona iz vremena crkvenog raskola 1054. nije se dugo održala. Do njezina pomjeranja na štetu katolicizma dolazi nakon što su nekadašnje primorske kneževine Zahumlje, Travunija i Duklja, locirane između Neretve i Bojane, krajem 12. stoljeća došle pod vlast pravoslavne Srbije. S ciljem vjerske unifikacije države, a time i stabilnosti vladalačkih pozicija, pod srpskom se dinastijom Nemanjića odvio proces masovnog prevjeravanja katoličkog zahumsko-dukljanskog življa u pravoslavlje. Ono je vjerojatno bilo najintenzivnije u razdoblju između osnivanja autokefalne srpske crkve, tj. Žičke / Pećke arhiepiskopije 1219. i kraja 13. stoljeća. Na taj način zahumsko-dukljanski prostor je do polovice 14. vijeka i okončanja srpske vlasti glavninom postao pravoslavnim. U priloženom radu, pored opisa političko-vjerskih prilika koje su prethodile pravoslavizaciji i utjecale na njezino provođenje, pokušat ćemo istaknuti dalekosežnost njezina značaja za ovdašnje etničke suodnose.