Proces nastanka liturgije časova i kršćansko poimanje vremena u kontekstu benediktinske duhovnosti i pravila

Abstract

Autor u ovom članku propituje proces nastanka liturgije časova, službene molitve Crkve koja je bila osmišljena kao molitva kojom se posvećuje vrijeme. Nakon što je definirao terminološki okvir pojmova »liturgija časova« i »vrijeme«, autor započinje istraživanje vraćajući se u razdoblje apostolske zajednice u kojemu će, iščitavajući novozavjetne tekstove, zaključiti da je molitva trebala sadržavati tri bitna obilježja: biti neprekidna, zajednička i biblijska. U postapostolskom razdoblju, prateći ovu nit, pokazat će kako se je u kršćanskim zajednicama nametnula molitva psalama kao povlaštena kršćanska molitva (naravno uz Gospodnju molitvu) koja je odgovarala tim kriterijima. Tako iznosi na vidjelo da su kršćani već u 2. i 3. stoljeću razvili molitvu u pet molitvenih trenutaka tijekom dana: Jutarnja i Večernja su bile stožerne molitve, a k njima su se još pridodavale molitve Trećega, Šestoga i Devetoga časa. Po svemu sudeći, u naznačeno vrijeme molili su se pojedini psalmi, no danas se ne može točno zaključiti koji. Iz ovoga rada postaje razvidno da važan doprinos cijelom procesu nastanka liturgije časova daje monaški pokret, pri čemu će najvažniju ulogu za zapadno kršćanstvo odigrati sveti Benedikt koji će svojim Pravilom utisnuti poseban pečat kršćanskoj duhovnosti. Odgovarajući na izazove vremena, on će molitvi monaha dati ciklički oblik, te će ritam od pet molitvenih trenutaka u danu podići na sedam, to jest osam ako se uključi i noćno Bdjenje. Polazeći od činjenice da broj sedam označava savršenstvo, ritam od sedam dnevnih molitvenih točki simbolički će označavati molitvu kao neprekinutu aktivnost. A s obzirom na tjedni molitveni ciklus, Benedikt će odrediti da se unutar njega izmoli svih 150 psalama Psaltira, čime će biti osigurana cjelovitost molitve. Prema njegovu Pravilu molitva psalama, ili »Djelo Božje« kako ga on zove, nije samo ritmirala monahov cijeli dan i tjedan, već ga je ucjepljivala u povijest spasenja pretvarajući njegovo vrijeme u blaženu vječnost. Kao sredstvo posvete vremena koje ima svoj neprekinuti tijek u dnevnim i tjednim ciklusima, molitva časova je do kraja odgovarala evanđeoskim kriterijima koje je zadao Isus i apostolska zajednica, te je razumljivo zašto je sve do danas prihvaćena u Crkvi kao službena molitva.