Oslobođenje u krsnoj i katekumenskoj liturgiji prema izvorima

Abstract

Za stare Grke slobodan je onaj čovjek koji raspolaže samim sobom, neovisno o drugima. I danas bi se možda (o)lako reklo da je slobodan čovjek koji može činiti što god ga volja u današnjem permisivnom društvu. Što je ropstvo, a što je prava sloboda? U ovom članku želi se pokazati kako se, polazeći od svetopisamskog nauka, u tradiciji Crkve krštenje promatra kao oslobođenje. Biblija predstavlja grijeh kao robovanje čovjeka Sotoni. Čovjek se po krštenju oslobađa ropstva đavlu i grijehu te postaje sluga Isusa Krista, što mu donosi vječni život. Zato krsna liturgija već od konca 2. stoljeća naglašava da se kandidat za krštenje treba prvo odreći Sotone. Tako su u tradiciji Istoka i Zapada – i u spisima crkvenih otaca i u katekumenskoj i krsnoj liturgiji – prisutni egzorcizmi, to jest otkletvene molitve nad katekumenima. Prije nego što čovjek po krštenju postane sluga Kristov, nužno se treba odreći Sotone, jer, prema Isusovoj riječi, čovjek ne može služiti dvojici gospodara. I današnja liturgija na Istoku i Zapadu ima te iste elemente: čovjek se odriče robovanja zlu i grijehu da bi postao Kristov sluga, a to znači i, uistinu, slobodan. Jer služiti strastima i grijehu znači robovati.