The Principle of Non-Refoulement and Access to Asylum System: Two Sides of the Same Coin

Abstract

Europska unija, kao i druge zemlje na Balkanskoj ruti migracija, bilježi veliko povecanje broja osoba koje traže azil. Paralelno s povecanjem broja izbjeglica koje pokusavaju uci na teritorij EU-a poostravaju se mjere za upravljanje migracijama, a pravo na azil na razini država clanica sve se restriktivnije tumaci. Traženje zastite od proganjanja postaje razlogom za zatvaranje granica i onemogucivanje pristupa teritoriju i sustavu azila. No pristup sustavu azila prvi je korak u ostvarivanju prava na azil kako je ono zajamceno međunarodnim, europskim i nacionalnim pravom. Osim omogucivanja pristupa teritoriju i sustavu azila koji implicira obvezu država na prihvacanje izbjeglica kako bi se u pravicnom i ucinkovitom postupku utvrdila potreba za međunarodnom zastitom, države su dužne postovati nacelo zabrane vracanja (non-refoulement). Razjasnjavanje povezanosti omogucivanja pristupa sustavu azila i zastite nacela zabrane vracanja svrha je ovog rada. Analiza u radu izvedena je pravnodogmatskom metodom istraživanja i tumacenja pravnih akata i drugih izvora prava te relevantnih preporuka i dokumenata UNHCR-a. Polazi se od pretpostavke da se bez omogucivanja pristupa teritoriju i sustavu azila ne može postovati nacelo zabrane vracanja. Osim iz međunarodnoga izbjeglickog prava i doktrinarnih tumacenja to proizlazi i iz prakse Europskog suda za ljudska prava u pogledu zabrane mucenja ili drugoga necovjecnog postupanja ili kažnjavanja zajamcene Konvencijom za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Zakljucuje se da kada razmatraju uvođenje novih mjera za upravljanje migracijskim kretanjima, države moraju uzeti u obzir međunarodne i europske standarde u pogledu zastite nacela zabrane vracanja.