The Mediating Role of the Body in Structuralism and the Phenomenological Tradition

Abstract

Fenomen tijela zanemarivan je i stavljan u najniže hijerarhijske razmjere kroz gotovo čitavu filozofsku tradiciju. To je posebno uočljivo u problemima modernoga dualizma, koji je imao metodološke teškoće prilikom pomirenja jaza između duše i tijela. Iako smješten najniže na ontološkoj ljestvici, fenomen tijela u antičkoj je filozofiji igrao značajnu ulogu, posebno u poetičkoj i praktičkoj filozofiji. Njemački idealizam koji, na čelu s Hegelom, pokušava prevladati suvremeni dualizam i usvojiti klasičnu antičku dijalektiku, ponovno potvrđuje važnu ulogu tjelesnog fenomena pokazujući njegovo posredničko mjesto kako na polju teorijskih istina, tako i na polju objektivnoga duha. Iako je suvremena filozofija napravila pomak od idealističke logike, ovaj članak naglašava da je fenomenološka metoda, čiji je osnivač Husserl, također afirmirala fenomen tijela. Razlikujući perceptivnu (Gegenwärtigung) i imaginacijsku (Vergegenwärtigung) svijest, Husserl nam omogućava pristup fenomenu tijela na različite načine, pokazujući njegovu neovisnost u polju estetike. To je utjecalo na strukturalističku tradiciju, posebno Rancièrea, koji razvija slobodno polje prakse kroz pojam senzibilnoga svijeta. Taj je pojam predstavljen na temelju medijacijske uloge tijela, čime se omogućuje polju estetike da se pojavi kao slobodan režim djelovanja.