Metafora, metonimija, frazem i eufemizam

Abstract

Cilj je ovoga rada istražiti hrvatski frazeološki korpus vezan uz komunikaciju o smrti i umiranju, s posebnim obzirom na njegov eufemizacijski, odnosno disfemizacijski potencijal, a potom i ispitati jesu li s formiranjem tih dviju kategorija povezani isti ili različiti kognitivni mehanizmi. Radna je pretpostavka autorȃ ovoga rada da su eufemizmi u tom smislu češće temeljeni na metaforičkom načelu, s obzirom na to da konceptualna metafora kao dvodomenski model omogućuje konceptualni pomak iz traumatične ciljne domene tabua u kakvu ugodniju i komunikacijski prihvatljiviju iskustvenu domenu izvora, dok su disfemizmi u većoj mjeri vezani uz konceptualnu metonimiju koja, kao kognitivni mehanizam čija se izvorna i ciljna sastavnica, tj. pokretač i aktivna zona, zadržavaju u okviru iste konceptualne domene, ne pruža mogućnost konceptualnoga „bijega“ iz traumatičnoga područja, već izravno imenuje neki od njegovih aspekata. Kako bi se ispitala utemeljenost takve pretpostavke, autori rada proveli su anketno ispitivanje o hrvatskome frazeološkom inventaru vezanom uz semantičko polje smrti i umiranja, a njegovi rezultati potom su obrađeni te analizirani u metodološkim okvirima kognitivnoga pristupa metafori i metonimiji. Pokazalo se da nešto više od polovice frazema ispitanici koriste u svrhu eufemizacije, a najčešće se u tome posežu za konceptualnom metaforom smrt je san.