{"title":"Demystifying the Concept of the Right to Health","authors":"Tomislav Nedić","doi":"10.21464/sp37202","DOIUrl":null,"url":null,"abstract":"U realitetu rapidnoga opće-društvenog razvoja, pojavom pitanja o novim nositeljima subjektivnih prava te prodiranjem novih oblika (subjektivnih) prava općenito, rasprava o moralnim i subjektivnim (pravnim) pravima oduvijek je bila, jest i biti će aktualna društvena komponenta. Neosporno je kako pravo i (humana) bioetika primarno vlastitu usredotočenost temelje zaštiti ljudskoga života i ozbiljenju vrhovnosti ljudskoga zdravlja. Postizanje cjelokupne ljudske dobrobiti nedvojbeno je uvjetovano imanentnošću dobroga zdravlja, a u suvremenome ga društvu omogućava jedinstveni »mehanizam« – pravo na zdravlje. Iako usredotočena kulturi zdravlja (healthism), trenutna epoha oksimoronski prostire seriju izazova i kontroverzi vezanih uz pitanje ljudskoga zdravlja i njegovoga očuvanja koja su osobito došla do izražaja tijekom COVID-19 krize. No apriorno pitanje koje se može postaviti jest – što bi to samo zdravlje uopće bilo? Upravo zato zaštita ljudskoga zdravlja i ostvarivanje prava na zdravlje jedno je od najzahtjevnijih problematika s kojim se pravo (u objektivnom smislu) može susresti. Pravo na zdravlje, kao subjektivno i prilično inkluzivno pravo, utjelovljuje ne samo prava koja su antropocentrički orijentirana, već i ona prava koja teže biocentričkoj zaštiti harmonije ravnoteže okoliša i prirode kao neodvojivih nazivnika stanja ljudskoga zdravlja. Iako su istaknuti (uglavnom anglosaksonski) politički i pravni filozofi bili pesimistični glede ostvarivanja i provedbe prava na (najviši dosežni standard) zdravlja, u ovome se radu nude mogućnosti njegova ostvarivanja, koje uvelike ovise o tome na koji se način koncept zdravlja uopće shvaća. Zdravlje bi trebalo biti razmatrano u vidu idejno-vrijednosne kategorije kojoj se teži (Sollen), bez umišljaja o čistoj i kategoričkoj refleksiji zbilje (Sein). S obzirom na inkluzivnost specifičnu za pravo na zdravlje, u ovome se radu nudi obradba i razmatranje prava na zdravlje u njegovoj pojmovnoj te normativnoj cjelini i opsegu polazeći od pitanja: kako pravo štiti ljudsko zdravlje i njegove konstitutivne elemente? Isto pitanje izaziva zanimljiva interdisciplinarna (prvenstveno pravna i filozofijska) gledišta.","PeriodicalId":42186,"journal":{"name":"Synthesis Philosophica","volume":" ","pages":""},"PeriodicalIF":0.1000,"publicationDate":"2022-06-12","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":"0","resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":null,"PeriodicalName":"Synthesis Philosophica","FirstCategoryId":"1085","ListUrlMain":"https://doi.org/10.21464/sp37202","RegionNum":4,"RegionCategory":"哲学","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":null,"EPubDate":"","PubModel":"","JCR":"0","JCRName":"PHILOSOPHY","Score":null,"Total":0}
引用次数: 0
Abstract
U realitetu rapidnoga opće-društvenog razvoja, pojavom pitanja o novim nositeljima subjektivnih prava te prodiranjem novih oblika (subjektivnih) prava općenito, rasprava o moralnim i subjektivnim (pravnim) pravima oduvijek je bila, jest i biti će aktualna društvena komponenta. Neosporno je kako pravo i (humana) bioetika primarno vlastitu usredotočenost temelje zaštiti ljudskoga života i ozbiljenju vrhovnosti ljudskoga zdravlja. Postizanje cjelokupne ljudske dobrobiti nedvojbeno je uvjetovano imanentnošću dobroga zdravlja, a u suvremenome ga društvu omogućava jedinstveni »mehanizam« – pravo na zdravlje. Iako usredotočena kulturi zdravlja (healthism), trenutna epoha oksimoronski prostire seriju izazova i kontroverzi vezanih uz pitanje ljudskoga zdravlja i njegovoga očuvanja koja su osobito došla do izražaja tijekom COVID-19 krize. No apriorno pitanje koje se može postaviti jest – što bi to samo zdravlje uopće bilo? Upravo zato zaštita ljudskoga zdravlja i ostvarivanje prava na zdravlje jedno je od najzahtjevnijih problematika s kojim se pravo (u objektivnom smislu) može susresti. Pravo na zdravlje, kao subjektivno i prilično inkluzivno pravo, utjelovljuje ne samo prava koja su antropocentrički orijentirana, već i ona prava koja teže biocentričkoj zaštiti harmonije ravnoteže okoliša i prirode kao neodvojivih nazivnika stanja ljudskoga zdravlja. Iako su istaknuti (uglavnom anglosaksonski) politički i pravni filozofi bili pesimistični glede ostvarivanja i provedbe prava na (najviši dosežni standard) zdravlja, u ovome se radu nude mogućnosti njegova ostvarivanja, koje uvelike ovise o tome na koji se način koncept zdravlja uopće shvaća. Zdravlje bi trebalo biti razmatrano u vidu idejno-vrijednosne kategorije kojoj se teži (Sollen), bez umišljaja o čistoj i kategoričkoj refleksiji zbilje (Sein). S obzirom na inkluzivnost specifičnu za pravo na zdravlje, u ovome se radu nudi obradba i razmatranje prava na zdravlje u njegovoj pojmovnoj te normativnoj cjelini i opsegu polazeći od pitanja: kako pravo štiti ljudsko zdravlje i njegove konstitutivne elemente? Isto pitanje izaziva zanimljiva interdisciplinarna (prvenstveno pravna i filozofijska) gledišta.