Hakiranje krize demokracije

Abstract

Cilj. Cilj je rada razmotriti moguće uzroke krize demokracije koja zahvaća šire de- mokratske odnose i procese u sferama društvenosti, kulture, ekonomije i politike. Kriza demokracije posebno se razmatra u kontekstu tehnosfere koja počiva na moći umjetne inteligencije i umjetnog života. Rad otvara pitanje važnosti i uloge medijske pismenosti kao jednog od ključnih rješenja za krizu demokracije i eskalaciju dezinformacija u javnom diskursu. Pristup/metodologija. Rad se temelji na sustavnom pregledu i analizi literature i dostupnih istraživanja koji kreiraju teorijski okvir za definiranje i razumijevanje pitanja krize demokracije i njezine povezanosti s problematikom tehnicizacije (datafikacije i algoritmizacije) društva i društvenih procesa, odnosno s izazovima dezinfodemije koja kroz marginalizaciju istine i nekritičko sagledavanje informacija otvara prostor za dolazak post-istine. Rezultati. Ovim se radom želi potaknuti promišljanje struke, donositelja odluka, ali i šire javnosti o uravnoteživanju osjećaja (individualne i kolektivne) odgovornosti i mogućnosti stvarne kontrole, odnosno odgovornosti i djelovanja pojedinca i odgovornosti i djelovanja javnog i privatnog sektora. Također želi se potaknuti dijalog o nužnosti kreiranja strategije i programa za promicanje i razvoj medijske pismenosti i kritičkog mišljenja u svrhu ne samo suprotstavljanja dezinformacijama već i kritičkog razumije- vanja društvenih odnosa i distribucije društvene i političke moći. Originalnost/vrijednost. Rad povezuje pitanja algoritmizacije, krize demokracije  i medijske pismenosti. Medijska je pismenost temelj informiranog građanstva, pa tako i temelj demokratskog društva. Znanja, vještine i kompetencije medijske pismenosti u informacijskom društvu ne mogu se odnositi više samo na mogućnost pojedinca da se uspješno kreće „tradicionalnim“ informacijskim i medijskim prostorom, već se moraju referirati i na problematiku kretanja komputacijskim prostorom informacija za čiju su složenu, dinamičnu i disonantnu strukturu sve više odgovorni korporativni algoritmi ili algoritmi tzv. treće strane. Povezivanje triju pitanja možda nikada nije bilo nužnije nego u dobu obilježenom općom društveno-političkom sumnjom i apatijom i rastućom diskrepancijom između sve složenijih i sofisticiranijih tehnika (dez)informiranja i medijske (ne)pismenosti građana.