The Cultivation of Blandness

Abstract

U ovome članku, istražujem motiv »blagosti« (píngdàn 平淡) povezujući ga s raspravom o tvrdoći i mekoći te udaljenosti i blizini, kako je razmatrano u djelu Duh kineske umjetnosti modernog kineskog filozofa Xúa Fùguāna 徐復觀. Nadam se da ću na taj način proučiti značenje blagosti u kineskom slikarstvu učenjaka. U slikarstvu se učenjaka prakticira estetski granični doživljaj vezan za promjenjiva stanja energije daha i disanja. Uzdržava se od načina kreativnosti koji jednostrano teži intenzitetu, šoku i provokaciji. Ovdje se pod pojmom »blagosti« podrazumijeva filozofijski i estetski koncept koji se odnosi na kultiviranje sposobnosti slobodnog ostavljanja neiskorištenih mogućnosti. Ovo zvuči apsurdno ako se pretpostavi da estetika blagosti pripada konformističkom mišljenju imanencije. Nasuprot tome, predlažem shvaćanje blagosti kao područja u kojem imanencija i transcendencija, konačno i beskonačno paradoksno komuniciraju jedno s drugim.