VASPITAČKI POSAO U SRBIJI IZ PERSPEKTIVE VASPITAČA

Abstract

U radu su prikazni rezultati anketnog istraživanja percepcije vaspitačkog posla iz perspektive samih vaspitača u Srbiji (N=182). Važnost proučavanja načina kako vaspitači gledaju na svoj posao, zasniva se na tezi da se dobrobit deteta, kao cilj predškolskog vaspitanja i obrazovanja, može postići ako je ostvarena dobrobit onih koji sa njima rade. Percepcija vaspitačkog posla analizirana je preko analize stepena opšteg zadovoljstva poslom, izvora zadovoljstva, teškoća sa kojima se suočavaju na poslu, percepcije položaja profesije u društvu, spremnosti da se promeni posao i spremnosti da se vaspitački posao preporuči mladima. Rezultati pokazuju relativno nisko opšte zadovoljstvo vaspitača poslom kojim se bave, izuzetno lošu percepciju položaja profesije u društvu (kako njene društvene valorizacije tako i valorizacije korisnika usluga, to jest roditelja), te posledično njihovu relativno visoku spremnost da promene posao i nespremnost da ga preporuče mladima. Rad sa decom i mogućnost ispoljavanja kreativnosti pružaju zadovoljstvo najvećem broju anketiranih vaspitača, a materijalne i nematerijalne pogodnosti najmanjem broju. Identifikovane teškoće sa kojima se vaspitači suočavaju tokom rada jesu: velike grupe dece, izazovi inkluzivnog rada, odnosi i komunikacija sa roditeljima ili zakonskim zastupnicima deteta, neuvažavanje stručnog mišljenja i neprepoznavanje vaspitačkih aktivnosti i postignuća kao značajnih u kolektivu, nedovoljan broj stručnog i tehničkog kadra u vrtićima i neuvažavanje stručnog mišljenja vaspitača od strane kreatora predškolske politike. Generalno, rezultati istraživanja ukazuju na potrebu za sistemskim bavljenjem time kako vaspitači gledaju na svoj posao, u kakvim uslovima rade i kako na njih utiče posao kojim se bave, kao preduslovima ostvarenja dobrobiti deteta.