Višeznačna funkcija antiteze u Gundulićevu “Osmanu“

Abstract

Kao izrazit stilski postupak antiteza se javlja u svim Gundulićevim pjesničkim djelima, od njegovih ranih drama do “Dubravke“. Ali u “Osmanu“ će te mikrostrukture kontrasta zauzimati posebno mjesto, bilo po svojoj kvantitativnoj zastupljenosti bilo po smisaonoj funkcionalnosti. Usmjeravajući u tom smislu svoju raščlambu Gundulićeva spjeva, Autor ističe kako se već i temeljna pjesnikova poruka zasniva na ishodu sukoba između dvaju suprotstavljenih svjetova. Ta se ideja realizira na mnogim tematskim i stilskim razinama - od opreke između dobra i zla, između Zapada i Istoka, kršćanstva i muhameđanstva, Poljaka i Turaka, Vladislava i Osmana, zatim između sporednih likova (Sunčanica i Sokolića itd.) do mikrostruktura raznolike kontrstne gradnje. Autor ističe činjenicu kako se u spjevu nalazi preko 300 pojmovnih opreka te u raščlambi teksta navodi nekoliko tipova takvih pojmovnih kompleksa (primjerice: oholost - propast, kolo od sreće: gore - dolje, car - rob, svjetlo - tmina itd.), od kojih su neki poznati i iz domaće književne baštine. Opreka je temeljni elemenat Gundulićeva doživljaja svijeta pa se ona iskazuje vrlo izrazito i u mikrostrukturama stila i u tematskoidejnim i kompozicijskim makrostrukturama. Na kraju Autor zaključuje da je antiteza ključ za doživljaj Gundulićeva djela kao cjelovite umjetnine te ima u spjevu višeznačnu funkciju.