Aldous Huxley u predgovorima Vinka Kriškovića

Abstract

U ovom se članku autorica bavi jednim segmentom rada Vinka Kriškovića (1862-1952), značajnog ali do danas prešućivanog posrednika engleske književnosti u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata. Riječ je o Kriškovićevim predgovorima uz vlastite prijevode Huxleyjevih pripovijesti i eseje u izborima objavljenim pod naslovom Giocondin posmijeh i druge pripovijesti (1938) te Maslina i drugi eseji (1939). Krišković o Huxleyiu piše kao o ''dokumentarnom tumaču psihe zapadnoevropskog čovjeka-intelektualca između dva rata" (J. Horvat). S obzirom na Kriškovićevu naobrazbu i stručnu zaokupljenost političkim pitanjima razumljivo je što je njegova pozornost usmjerena u prvom redu ka značenjskom sustavu Huxleyjeva djela, i to posebice k idejnim/ontološkim sastavnicama (socijalna, politička te ponešto književnopreskriptivna poruka) na kojima se temelje glavni Kriškovićevi poticaji za bavljenje Huxleyjem. Značenje područja izražajnih jedinica Huxleyjevih tekstova u Kriskovićevoj interpretaciji nije zanemarivo (posebice se to ogleda u tumačenju kompozicije Huxleyjevih romana), ali primjedbe koje čine to područje u obrađenim su predgovorima međusobno nedovoljno povezane, nesistematične. Premda je Kriskovićev pristup dostupnom mu književnom stvaralaštvu engleskoga pisca pozitivistički, lišen istinske stručne kritike, on je značajan stoga što je bio stvarno pionirski: putem Kriškovićevih predgovora i prijevoda djelo toga znamenitog predstavnika engleske književnosti onoga doba konačno je dospjelo do šireg kruga hrvatske čitateljske publike.