Forms of Syntactic and Semantic Adaptation to the Newly Risen Informedness of Speakers in Conversations in the Croatian Language

Razgovornu upotrebu jezika odlikuju češće verbalne intervencije nego što je to slučaj u monološkim upotrebama jezika bilo da se vlastiti izričaji revidiraju, upotpunjuju, popraćuju primjerenim izričajima, bilo da se verbalno reagira na inicijalni izričaj sugovornika. Takvi česti zahvati rezultiraju mjestimično kraćim izričajima u razgovorima. Razmjerno česta su u razgovorima i značenjska pražnjenja početnih odnosno završnih dijelova izričaja i jezična pojednostavljivanja upotrebom manje specificiranih odnosnih elemenata. Jedan od razloga svih navedenih svojstvenosti razgovornog jezika je emergentnost postupka nastajanja obavijesti i posljedična potreba za povlačenjem novih verbalnih poteza u bilo kojem trenutku vlastitog govornog prinosa. Razlozi zasigurno leže i u jezičnom procesiranju koje nije trenutačno nego zahtijeva određeno vrijeme te u polaganju prava na preuzimanje uloge govornika svih sudionika u razgovoru koje doseže vrhunac neposredno nakon smisleno, jezično, djelatno i melodijski potpunih izričaja odnosno slijeda izričaja. Korpus ovog istraživanja predstavljaju radijske kontakt-emisije Hrvatskog radija emitirane u posljednjem desetljeću u trajanju od otprilike deset sati. Cilj istraživanja je izdvojiti sintaktičke i semantičke strukture svojstvene isključivo razgovornoj upotrebi hrvatskog jezika. Nakon preslušavanja razgovorā, njihova bilježenja te kvalitativne analize sekvencija u razgovorima izdvojene su: apokoinu konstrukcije, naknadni dodatci rečenici, samostojeće teme, drugi primjeri sintaktičke usitnjenosti razgovora, primjeri jezičnog pojednostavljivanja, primjeri pitanja „u zadnji tren” te primjeri semantičkog pražnjenja početnog odnosno završnog dijela izričaja.