Filozofija kao znanost slobode

U skladu s trodiobom Hegelova sistema na logiku, filozofiju prirode i filozofiju duha, raščlanjuje se i Hegelovo poimanje slobode. Sloboda je u logici sloboda samoga pojma, koji se u sebi oslobađa od svojih određenja u logici bitka i biti za određenja koja zadobiva u logici pojma. Pojam dospijeva do svoje slobode u apsolutnoj ideji, koja nije drugo nego ideja slobode. Na logičkom pojmu slobode počiva sloboda prikazana u filozofiji duha na svim stupnjevima njegova razvoja, dočim se u filozofiji prirode priroda razumije kao negacija slobode i nužno posredovanje ideje slobode u daljnjem hodu njezina ozbiljenja. U filozofiji duha otkriva se da je sloboda bit duha. Sebesvijest duha najprije se budi u vidu subjektivnoga duha, koji se oslobađa iz prirode. Daljnje ozbiljenje duha zbiva se kroz objektivni duh, koji se objektivira u apstraktnome pravu, moralnosti i ćudorednosti. U svjetskoj povijesti, koja je završno određenje objektivnoga duha, duh se ozbiljuje kao napredak u svijesti slobode. U oblasti objektivnoga duha sloboda se shvaća kao sloboda volje. Volja pritom nije supstrat slobode, a sloboda nije tek svojstvo volje, nego je supstancija ili bit volje. U skladu s raščlambom objektivnoga duha na apstraktno pravo, moralnost i ćudorednost, početna apstraktna sloboda razvija se k sve konkretnijoj slobodi. Apstraktno pravo, moralnost i ćudorednost stupnjevi su jedinstvenoga razvoja i ozbiljenja slobode. Dok subjektivnomu duhu pripada subjektivna sloboda kao sloboda izbora neposredno danih sadržaja i svrha (neposredna ili prirodna volja), objektivnomu duhu pripada formalna sloboda osobne volje (pravo), zatim formalna sloboda samozakonodavne subjektivne volje (moralnost) i napokon supstancijalna sloboda supstancijalne volje (ćudorednost). Ali na kraju ćudorednosti preostaje još nesloboda koju objektivni duh kao takav ne može nadići. Sloboda je na stupnju objektivnoga duha još uvijek ograničena jer se pojavljuje kao sloboda volje. Sloboda kao bit duha dospijeva do svojega osvještenja istom kada se ono apsolutno osvijesti kao apsolutni duh u umjetnosti, religiji i filozofiji. Sva ta tri lika apsolutnoga duha na svoj način nadilaze slobodu volje, ali je među njima filozofija najslobodniji lik duha. U filozofiji kao apsolutnoj znanosti doseže se najviši lik sebesvijesti duha, a to znači potpuno osvještenje slobode kao njegove biti. Pritom svaki stupanj ozbiljenja slobode od subjektivnoga preko objektivnoga do apsolutnoga duha ima svoje nezaobilazno mjesto, a naposljetku su svi stupnjevi objedinjeni u cjelinu nužnih momenata sistema. Kroz filozofiju kao apsolutnu znanost duh se potpuno oslobađa za slobodu kao svoju bit. Duh je određen kao vraćanje k samomu sebi iz svojega drugoga, tako da duh naposljetku ukida svaku izvanjskost i prisvaja je u svoju unutrašnjost, otkriva da ono drugo od njega nije odvojeno od njega nego je njegovo biti drugim. Prije svake slobode volje, bilo slobode izbora, moralne slobode ili ćudoredne slobode, sloboda je bit duha i to kao sebesamoodređenje, koje se ne podvrgava nikakvomu izvanjskomu određenju: biti pri sebi u drugome samoga sebe, tj. sebeodnos kroz odnos s drugim kao vlastitim drugim. Filozofija je kao znanost onog apsolutnog ujedno znanost slobode jer je sloboda sama bit onoga apsolutnog. Po slobodi se ono apsolutno kao apsolutna ideja iz svojega biti po sebi slobodno prevraća u prirodu kao svoje biti drugim i vraća se k samomu sebi u duhu te se u svojoj istini otkriva kao apsolutni duh. Apsolutna ideja nije drugo nego po sebi jesući duh, a ono apsolutno je po svojem najvišem određenju apsolutno sebesvjesni duh. Apsolutna znanost kao najviši lik apsolutnoga duha apsolutna je sebesvijest onoga apsolutnog samog. To da je filozofija znanost slobode ne znači da je sloboda samo predmet filozofije nego i da se sama sloboda kroz filozofiju otkriva i ozbiljuje u svojoj istini. Istina slobode jest to da je sloboda bit onoga apsolutnog, a ono apsolutno oslobođeno za svoju istinu jest apsolutni duh.