Demokratska zakonska regulativa i distopijska praksa u području elektroničkih medija

Stupanj demokratičnosti jednog društva može se procijeniti na različite načine, a jedan je od njih analiza načina funkcioniranja medijskog sustava, zakonskih okvira, načina formiranja i principa djelovanja tijela i institucija kojima je povjerena uloga regulatora u području medija. Opisujući medijski pejsaž Srbije s posebnim naglaskom na medijske zakone i način izbora članova regulatornih tijela za medije u razdoblju 2000. – 2021., rad problematizira pitanja regulacije i deregulacije kao sredstava za uređenje medijske sfere, odnosno pokušava utvrditi jesu li samoregulacija i koregulacija najdemokratičniji modeli uređenja medijske prakse. Političke promjene koje su se dogodile 2000. godine u Srbiji utjecale su na unaprjeđenje medijske produkcije i prakse, počevši od usvajanja novih zakonskih akata, u prvom redu Zakona o radiodifuziji (2002). Taj zakon postavio je inovativan, proeuropski i demokratski okvir uređenja medijske sfere predvidjevši izbor nezavisnoga regulatornog tijela, Saveta republičke radiodifuzne agencije, koje je imalo vrlo velike ovlasti na području uređenja medijske sfere. Posebno je bitna činjenica da su većinski predlagači članova ovog tijela bili predstavnici civilnog sektora. Nakon 2012. godine, u Srbiji dolazi do jačanja autoritarnih političkih elita i populističkih trendova čime jačaju politički i ekonomski pritisci na medije, koji se smatraju protivnicima ili opozicijom. Novim setom medijskih zakona koji su usvojeni 2014., uključujući i Zakon o elektronskim medijima, uređenje medijske sfere povjereno je Regulatornom telu za elektronske medije (REM) i njegovom Savetu. Novo tijelo nije unaprijedilo područje medija, već je došlo do suprotnog. Neovisnost regulatornog tijela bila je više formalna nego neophodna, simulirano je poštovanje demokratskih principa i pritisci na izbor članova postali su sve češći. Također, ovo tijelo radilo je u necjelovitom sastavu, a marginaliziran je udio civilnog sektora u izboru članova. Iz spomenutih razloga možemo zaključiti kako je Srbija u posljednjih sedam godina značajno regresirala u pogledu uređenja područja elektroničkih medija i nezavisnosti regulatornih tijela. Premda su zakonska rješenja korektno izvedena, njihova je primjena obilježena nedosljednošću i simulacijom. Ovaj trend dovodi do lošeg položaja medija, ugroženosti nezavisnih regulatornih tijela i generalno ljudskih prava i sloboda, što je utvrđeno i u brojnim izvještajima međunarodnih institucija.