Status quo država

Posljednjih je godina teorijska literatura o međunarodnim odnosima znatno napredovala u proširivanju i preciziranju tipologije revizionističkih država – država koje teže preraspodjeli moći u međunarodnom sistemu i/ili promjeni normativnog poretka. Istovremeno je malo pozornosti posvećeno pojmu status quo države, kojim se označava država koja teži zadržavanju moći i očuvanju postojećeg stanja. Status quo država uglavnom se svodi na status quo predrasudu koja se odnosi na države koje imaju averziju prema riskiranju u vanjskopolitičkim odlukama i ne sudjeluju aktivno u oblikovanju međunarodne politike ili pak na države koje nastoje egzistencijalno preživjeti u anarhičnom sustavu. Literatura pritom previđa ono bitno u opreci kategorija: sukob revizionističke i status quo države. Naime, otvoreno suparništvo s revizionističkom državom i agresivno pružanje otpora promjeni redovito se označava kao još jedan vid revizionizma. U ovom se radu pokazuje da kategorija status quo države nije slučajno u "mrtvom kutu" teorije međunarodnih odnosa. Razlog je tomu što uvjet njezine mogućnosti – konsenzualni međunarodnopravni poredak – u suvremenim okolnostima nije prisutan. Povijesno iskustvo pokazuje da u određenim, veoma rijetkim uvjetima konsenzualnoga međunarodnopravnog poretka države s agresivnim motivima i nerijetko ofenzivnim sredstvima mogu biti status quo države. Pokazat će se da su u moderno doba samo dva razmjerno kratkotrajna međunarodna poretka činila status quo državu mogućom: europski vestfalski sustav ravnoteže snaga u 18. stoljeću i hladnoratovski detant u drugoj polovici 20. stoljeća.