Socio-prostorni pristup definiranju i istraživanju otpornosti i održivosti

U posljednjih nekoliko desetljeća koncept održivosti etablirao se kao dio društvenih znanosti. Unatoč činjenici da je proizašao iz ekološke paradigme, ekološka je dimenzija samo jedan od četiriju stupova održivosti te tek zajedno s ekonomskim, socijalnim i kulturnim stupom čini temelj onog što danas nazivamo održivim razvojem. Na sličan način možemo sagledavati i pojam otpornosti koji, pozicioniran u širi kontekst socio-ekološkog sustava često predstavlja odgovor na ekološke, elementarne ili biološke katastrofe. Primarna svrha analize i evaluacije koncepata otpornosti i održivosti u ovome radu jest pokušaj postavljanja integrativnog teorijskog okvira za istraživanje urbanih i ruralnih prostora i lokalnih zajednica iz sociološke perspektive. Kroz definiranje i analizu ovih koncepata, razgraničavanje njihovih razlika i promišljanje urbane otpornosti, otvara se mogućnost detaljnijeg i konkretnijeg daljnjeg istraživanja otpornosti. Razumijevanje prostorne, socijalne i kulturne otpornosti u uskoj je vezi s konceptom zajednice kao aktera u tom dinamičnom procesu. Pogotovo je u kontekstu socijalne otpornosti kao alata za unaprjeđenje (ruralnog i urbanog) prostora koncept zajednice od presudne važnosti za razumijevanje suvremenih socio-prostornih odnosa. Pritom su prostornost i lokalnost zajednice vrlo bitni aspekti promišljanja kojima se konstruiraju i preispituju neke nove dimenzije zajednica. Lokaliziranje otpornosti i održivosti događa se upravo kroz zajednicu bilo da je riječ o prostornoj ili kulturnoj lokalizaciji.