{"title":"两次世界大战之间城市脉搏转换的结果——古代纪念碑","authors":"Emil Jurcan","doi":"10.32728/h2020.05","DOIUrl":null,"url":null,"abstract":"Članak problematizira odnos modernističkoga procesa urbanoga razvoja prema antičkoj spomeničkoj baštini između dva svjetska rata na primjeru grada Pule. U tom je razdoblju Pula bila u sastavu talijanske države, čiju je politiku prvenstveno obilježio fašizam. Uzimajući u obzir specifičnu ideološku vrijednost koju je narativ antičkoga Rima imao za fašistički pokret, namjera je članka locirati ključne trenutke povezivanja toga narativa pomoću konkretnih spomenika poput Slavoluka Sergijevaca, Augustova hrama i amfiteatra (Arene), s urbanom transformacijom grada koja se odvijala u tom periodu. Koristeći se povijesnoumjetničkom metodom istraživanja, autor opisuje zahvate na tim spomenicima u kontekstu šire društvene, političke i kulturne klime, kao i teorijskih okvira koji su usmjeravali same zahvate. Članak je strukturiran u pet poglavlja, od kojih prva tri sagledavaju intervencije na važnim rimskim spomenicima u gradu, dok se četvrto bavi teorijskim okvirom koji je utjecao na same zahvate, prvenstveno kroz misao talijanskoga arhitekta Gustava Giovannonija. Posljednje poglavlje nudi sintezu toga eklektičnog procesa modernizacije grada kroz opis urbanističkoga plana Luigija Lenzija koji je sumirao dotadašnje parcijalne realizacije u gradskom tkivu. Članak rezultira detaljnijim pojašnjenjima odnosa koji su postojali između različitih disciplina, poput arhitekture, arheologije, konzervatorstva i urbanizma, bez čije se suradnje takav proces nije mogao realizirati. Osnovni je cilj tako osmišljenoga procesa bio stvoriti arhitektonsku scenografiju za političke parade, manifestacije i marševe modernističkoga masovnog društva. Filmska kamera, to novo oko, uvjetovala je samu scenografiju na formalnoj razini – morala je biti dijakromatska, davati ritam sekvencama, usmjeravati oko promatrača. Nova arhitektura, služeći se antikom kao svojim ishodištem, pružila je kameri željenu scenografiju.","PeriodicalId":40644,"journal":{"name":"Histria","volume":null,"pages":null},"PeriodicalIF":0.1000,"publicationDate":"2020-12-30","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":"0","resultStr":"{\"title\":\"Antički spomenici kao ishodišta urbane transformacije Pule između dva svjetska rata\",\"authors\":\"Emil Jurcan\",\"doi\":\"10.32728/h2020.05\",\"DOIUrl\":null,\"url\":null,\"abstract\":\"Članak problematizira odnos modernističkoga procesa urbanoga razvoja prema antičkoj spomeničkoj baštini između dva svjetska rata na primjeru grada Pule. U tom je razdoblju Pula bila u sastavu talijanske države, čiju je politiku prvenstveno obilježio fašizam. Uzimajući u obzir specifičnu ideološku vrijednost koju je narativ antičkoga Rima imao za fašistički pokret, namjera je članka locirati ključne trenutke povezivanja toga narativa pomoću konkretnih spomenika poput Slavoluka Sergijevaca, Augustova hrama i amfiteatra (Arene), s urbanom transformacijom grada koja se odvijala u tom periodu. Koristeći se povijesnoumjetničkom metodom istraživanja, autor opisuje zahvate na tim spomenicima u kontekstu šire društvene, političke i kulturne klime, kao i teorijskih okvira koji su usmjeravali same zahvate. Članak je strukturiran u pet poglavlja, od kojih prva tri sagledavaju intervencije na važnim rimskim spomenicima u gradu, dok se četvrto bavi teorijskim okvirom koji je utjecao na same zahvate, prvenstveno kroz misao talijanskoga arhitekta Gustava Giovannonija. Posljednje poglavlje nudi sintezu toga eklektičnog procesa modernizacije grada kroz opis urbanističkoga plana Luigija Lenzija koji je sumirao dotadašnje parcijalne realizacije u gradskom tkivu. Članak rezultira detaljnijim pojašnjenjima odnosa koji su postojali između različitih disciplina, poput arhitekture, arheologije, konzervatorstva i urbanizma, bez čije se suradnje takav proces nije mogao realizirati. Osnovni je cilj tako osmišljenoga procesa bio stvoriti arhitektonsku scenografiju za političke parade, manifestacije i marševe modernističkoga masovnog društva. Filmska kamera, to novo oko, uvjetovala je samu scenografiju na formalnoj razini – morala je biti dijakromatska, davati ritam sekvencama, usmjeravati oko promatrača. Nova arhitektura, služeći se antikom kao svojim ishodištem, pružila je kameri željenu scenografiju.\",\"PeriodicalId\":40644,\"journal\":{\"name\":\"Histria\",\"volume\":null,\"pages\":null},\"PeriodicalIF\":0.1000,\"publicationDate\":\"2020-12-30\",\"publicationTypes\":\"Journal Article\",\"fieldsOfStudy\":null,\"isOpenAccess\":false,\"openAccessPdf\":\"\",\"citationCount\":\"0\",\"resultStr\":null,\"platform\":\"Semanticscholar\",\"paperid\":null,\"PeriodicalName\":\"Histria\",\"FirstCategoryId\":\"1085\",\"ListUrlMain\":\"https://doi.org/10.32728/h2020.05\",\"RegionNum\":0,\"RegionCategory\":null,\"ArticlePicture\":[],\"TitleCN\":null,\"AbstractTextCN\":null,\"PMCID\":null,\"EPubDate\":\"\",\"PubModel\":\"\",\"JCR\":\"Q4\",\"JCRName\":\"HISTORY\",\"Score\":null,\"Total\":0}","platform":"Semanticscholar","paperid":null,"PeriodicalName":"Histria","FirstCategoryId":"1085","ListUrlMain":"https://doi.org/10.32728/h2020.05","RegionNum":0,"RegionCategory":null,"ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":null,"EPubDate":"","PubModel":"","JCR":"Q4","JCRName":"HISTORY","Score":null,"Total":0}
引用次数: 0
摘要
本文以普拉为例,对两次世界大战之间的古代纪念花园与现代城市发展进程之间的关系提出了质疑。当时,普拉是意大利政府的一员,其政策主要以法西斯主义为标志。鉴于古罗马对法西斯运动的特定意识形态价值,该成员打算通过特定的纪念碑,如斯拉沃卢克·塞尔吉耶瓦茨、奥古斯托神庙和阿非塔拉(竞技场),定位将其与该时期城市转型联系起来的关键时刻。作者运用历史艺术研究方法,描述了在更广泛的社会、政治和文化氛围背景下对这些纪念碑的要求,以及指导挑战本身的理论框架。Članak je strukturiran u pet poglavlja,od kojih prva tri sagledavaju interventcije na važnim rimskim spomenicima u gradu,dok sečetvrto bavi teorijskim okvirom koji je utjecao na same zahvate,prvenstveno kroz misao talijanskoga arhitekta Gustava Giovannonija。最后一章通过对路易吉娅·伦齐亚的城市规划的描述,提出了城市医疗现代化进程的综合,总结了城市组织目前的部分实施情况。这篇文章对建筑、考古、保护和城市化等不同学科之间的关系进行了更详细的解释,没有这些学科,这一过程就无法实施。所谓过程的主要目标是为现代大众社会的政治游行、示威和游行创造一个建筑场景。电影摄影机,新的眼睛,在形式层面上注意到了同样的场景——它必须是双色的,节奏序列,聚焦于观察者。一位新建筑师为一位老人服务,为摄像机提供了一个理想的场景。
Antički spomenici kao ishodišta urbane transformacije Pule između dva svjetska rata
Članak problematizira odnos modernističkoga procesa urbanoga razvoja prema antičkoj spomeničkoj baštini između dva svjetska rata na primjeru grada Pule. U tom je razdoblju Pula bila u sastavu talijanske države, čiju je politiku prvenstveno obilježio fašizam. Uzimajući u obzir specifičnu ideološku vrijednost koju je narativ antičkoga Rima imao za fašistički pokret, namjera je članka locirati ključne trenutke povezivanja toga narativa pomoću konkretnih spomenika poput Slavoluka Sergijevaca, Augustova hrama i amfiteatra (Arene), s urbanom transformacijom grada koja se odvijala u tom periodu. Koristeći se povijesnoumjetničkom metodom istraživanja, autor opisuje zahvate na tim spomenicima u kontekstu šire društvene, političke i kulturne klime, kao i teorijskih okvira koji su usmjeravali same zahvate. Članak je strukturiran u pet poglavlja, od kojih prva tri sagledavaju intervencije na važnim rimskim spomenicima u gradu, dok se četvrto bavi teorijskim okvirom koji je utjecao na same zahvate, prvenstveno kroz misao talijanskoga arhitekta Gustava Giovannonija. Posljednje poglavlje nudi sintezu toga eklektičnog procesa modernizacije grada kroz opis urbanističkoga plana Luigija Lenzija koji je sumirao dotadašnje parcijalne realizacije u gradskom tkivu. Članak rezultira detaljnijim pojašnjenjima odnosa koji su postojali između različitih disciplina, poput arhitekture, arheologije, konzervatorstva i urbanizma, bez čije se suradnje takav proces nije mogao realizirati. Osnovni je cilj tako osmišljenoga procesa bio stvoriti arhitektonsku scenografiju za političke parade, manifestacije i marševe modernističkoga masovnog društva. Filmska kamera, to novo oko, uvjetovala je samu scenografiju na formalnoj razini – morala je biti dijakromatska, davati ritam sekvencama, usmjeravati oko promatrača. Nova arhitektura, služeći se antikom kao svojim ishodištem, pružila je kameri željenu scenografiju.