ANALOGIJA U PRAVU: ZNAČENJE I UPOTREBA

Zakljucivanje na temelju analogije javlja se u svakodnevnom životu i raznim podrucjima ljudskog djelovanja, pa tako i u pravu. Zakljucivanje na temelju analogije u pravu, na prvi pogled, može se svesti na istu formu kao i zakljucivanje na temelju analogije uopce – dvije premise i zakljucak. No, ono se ipak razlikuje od opceg analogijskog zakljucivanja, jer jedna premisa u pravnom zakljucivanju mora biti normativna (a ne samo fakticna). Analogijsko zakljucivanje (uopce i u pravu) izucava se od strane velikog broja autora i s raznih pristupa. Suglasnost postoji samo u pogledu elementarnog oblika analogijskog zakljucivanja za koji možemo reci da se zasniva na slicnosti dvaju predmeta (dviju pojava) u nekim osobinama, pa se onda na temelju te slicnosti zakljucuje da su ti predmeti (pojave), slicni i u nekim drugim osobinama. Sto se tice analogije u pravu, isticemo posebno njezina cetiri oblika: zakonska analogija (analogia legis), pravna analogija (analogia iuris), analogia inter legem te analogija koja se koristi u precedentnom pravu. Njima se, osim sto se pravne norme tumace, i popunjavaju pravne praznine (s time da popunjavanja pravnih praznina nema u kaznenom pravu). Posebno interesantno i sporno jest kada se to radi na temelju pravnih nacela.