Kristijanovićeve kajkavske prerade Ezopa •

U radu se uspoređuje devet parova kajkavskih obrada Ezopovih basni. Preradio ih je Ignac Kristijanović, posljednji borac za kajkavski književni jezik, a objavio u kajkavskom kalendaru Danica zagrebečka (1842– 1848) i u knjizi Ezopove basne pohorvačene (1843).Već je na prvi pogled vidljivo da su basne objavljene u knjizi kraće, a Olga Šojat navela je sadržajne i stilske razlike između basni iz Danice i knjige, dok je Joža Skok naglasio kako kraće basne imaju više kajkavskih elemenata. Prva tvrdnja zahtijevala je sadržajnu i strukturnu analizu, a druga jezičnu usporedbu dviju vrsta basni na svim jezičnim razinama.Analizi strukture i sadržaja pristupilo se sa stajališta teorije recepcije koja je usmjerena na čitatelja knji-ževnog djela. Basne su analizirane metodom usporedbe, a na promatrane su sastavnice primijenjena saznanja teoretičara i povjesničara basne.Teorijski okvir jezične analize korpusa čini povijesna sociolingvistika, koja jezične probleme nastoji uklopiti i promatrati u širem društveno-povijesnome kontekstu. Kombinirajući navedene metode (analiziramo varijantnost na inačicama teksta istoga autora / prevoditelja / prerađivača objavljene u različitim izdanjima i unutar vremenskoga okvira od nekoliko godina), nastojali smo odgovoriti na pitanje koliko se Kristijanovićev jezik u knjižici basni razlikuje od onoga u Danici te potvrditi ili opovrgnuti spomenutu Skokovu tvrdnju kako je u kalendaru Kristijanović štokavizirao svoje tekstove.Raščlamba strukture i sadržaja devet parova basni dovela nas je do zaključka o naglašenu fabuliranju dužih inačica iz Danice. Nju je Kristijanović postigao zamjetnom uporabom dijaloga, mjestimičnom ironijom stvorenom upravo dijaloškim dionicama, podrobnijim opisima i najavama okolnosti radnje te raznim konkretizacijama, tipičnima za narodnu bajku i pripovijetku. Držimo da je cilj takvoga naglaska na gradnji fabule privlačenje nesofisticirane publike, one koju treba animirati i čiju pažnju treba zadržati.Raščlamba provedena na jezičnoj razini pokazala je da jezik Kristijanovićevih basni, i onih objavljenih u samostalnoj knjižici i onih iz Danice, ima obilježja tipična za kajkavski književni jezik 19. st. Usporedbom s jezičnim osobinama drugih Kristijanovićevih djela utvrdili smo da se analizirani tekstovi uklapaju u njegov opus. Istom smo usporedbom ustanovili i da se neke jezične osobitosti (van, dan) jezika basni ne mogu interpretirati kao štokavizacija teksta jer su prisutne na razini čitavoga autorova opusa.Istraživanje je pokazalo da je Kristijanović priređujući basne objavljene u Danici, nerijetko birao književnokajkavske elemente (npr. futur tvoren s pomoćnim glagolom hoteti, na leksičkoj razini izbor riječi lisica) kojima je svoje tekstove činio pristupačnijima i govornicima drugih narječja. Poznajući oštre Kristijanovićeve stavove o ilircima i njihovoj jezičnoj koncepciji, smatramo da unošenje takvih elemenata nikako nije znakom autorova prihvaćanja ilirskih stavova ili književnoga jezika štokavske osnovice, već je eventualno riječ o pokušaju širenja čitateljske publike.The paper compares nine pairs of Kajkavian adaptations of Aesop’s fables. They were reworked by Ignac Kristijanović, the last fighter for the Kajkavian literary language, and published in the Kajkavian calendar Danica zagrebečka (1842–1848) and in the book Ezopove basne pohorvačene (1843).At first glance, it is obvious that the fables published in the book are shorter, and Olga Šojat mentioned the content and stylistic differences between the fables from Danica and the book, while Joža Skok emphasized that shorter fables have more Kajkavian elements. The first statement required an analysis of the content and structure, and the second a linguistic comparison of the two types of fables at all language levels.The analysis of the structure and content was approached from the point of view of the reception theory, which focuses on the reader of the literary work. Fables were analyzed by the method of comparison, and the findings of fable theorists and historians were applied to the observed components.The theoretical framework of language analysis was historical sociolinguistics, which seeks to fit and observe language problems in a broader sociohistorical context. The combination of three sociolinguistic methods, the analysis of variance in the same text, in its versions, and in other texts by the same author, sought to answer the question of how much Kristijanović’s language in the book differs from the language in Danica and to confirm or refute Skok’s claim that Kristijanović made his texts in Danica more Štokavian.The analysis of the structure and content led us to the conclusion that the longer fable versions from Danica are more fabled. Kristijanović achieved this through a noticeable use of dialogue, occasional irony created through dialogue components, more detailed descriptions and announcements of the circumstances of the action, and various concretizations, typical of folk tales and short stories. We believe that the goal of such an emphasis on storytelling was to attract an unsophisticated audience, which needs to be animated.The analysis conducted at the linguistic level showed that the language of both types of fables has features typical of the Kajkavian literary language of the 19th century, the analyzed texts fit into the author’s opus, and some linguistic features (van, dan) of the fable cannot be interpreted as Štokavization because they are present at the level of the entire opus of the author.The research showed that in longer fables Kristijanović often chose elements of the Kajkavian literary language (e.g. the future tense created with an auxiliary verb hotel, on the lexical level by choosing the word lesica), thus making his texts available to speakers of other dialects. Knowing his sharp views on the Illyrian linguistic conception, we believe that such elements in fables do not mean the author’s acceptance of the Illyrian views or the literary language on the Štokavian basis but it is an attempt to expand the readership.