Pravni okvir kao temelj djelovanja pomoćnika u nastavi

Republika Hrvatska po pitanju inkluzije učenika s teškoćama u redovne odgojno-obrazovne ustanove aktivna je od 80-ih godina 20. stoljeća. Proces odgojno-obrazovne inkluzije u posljednje vrijeme u velikoj se mjeri ostvaruje putem pomoćnika u nastavi (PUN) odnosno stručnih komunikacijskih posrednika kao modela potpore obrazovanju i socijalizaciji učenika s teškoćama. Sukladno kontinuiranom rastu broja učenika s teškoćama očekuje se i kontinuitet rasta potrebe za uključivanjem pomoćnika u nastavi / komunikacijskih posrednika u odgojno-obrazovni proces. Premda je Republika Hrvatska u Ustav (NN 85/2010) te svoju obrazovnu politiku uključila istaknutu potrebu donijevši „Pravilnik o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima“ (NN 102/ 2018), još uvijek ne postoje čvrsti zakonski temelji kojima se jasno definiraju kriteriji odabira, kompetencija, sustavne evaluacije, edukacije i podrške osobama koje obavljaju poslove PUN. Cilj je ovog rada dati prikaz zakonske regulative koja se odnosi na uključivanje pomoćnika / komunikacijskih posrednika u odgojno-obrazovni proces te identificirati područja koja su nedovoljno zakonski regulirana. Iako se istraživanja na području inkluzivnog odgoja i obrazovanja posredovanjem PUN intenziviraju, s naglaskom na stavove, kompetencije te suradnju PUN i učitelja, ona su i dalje malobrojna i nedostatna. Svrha je ovoga rada pregledom dokumentacije ukazati na izazove te doprinijeti ujednačavanju odgojno-obrazovne inkluzivne prakse na nacionalnoj razini.