Pripovjedačko sveznanje i problem fikcionalne istinitosti devijantnih evaluacija

Problem fikcionalne istinitosti devijantnih evaluacija naziv je paradoksa koji je u posljednjih tridesetak godina postao predmet debate u filozofiji književnosti analitičke tradicije. Filozofi poput Waltona, Tannera, Morana, Gendler i drugih konstruirali su »mini-fikcije« koje navodno pokazuju da autor, bez obzira na svoje skoro pa neograničene ovlasti u pogledu toga što može učiniti istinitim u svijetu priče, ipak ne može uspješno konstruirati fikciju u kojoj bi evaluacija koju smatramo netočnom u aktualnome svijetu bila istinita. Primjerice, netko osmisli fikciju u kojoj se zbiva brutalno ubojstvo iz častohleplja. Takav događaj autor postulira i mi, kao čitatelji, to prosto prihvaćamo kao istinito u svijetu fikcije. No, zamislimo da je dio opisa ubojstva pripovjedačka evaluacija takvoga čina kao moralno ispravne stvari. Evaluaciju koju smatramo »devijantnom« u odnosu na naša aktualna (moralna) vjerovanja ne prihvaćamo kao integralni dio fikcionalnog svijeta, iako autor to traži od nas. Paradoks je u tome što izgleda kako je osnovna konvencija fikcijâ da su svi pripovjedački iskazi u trećem licu koji se ne mogu pripisati likovima fikcije uvijek fikcionalno istiniti. Čini se da je to bitno ograničenje pripovjedačkog autoriteta koje nas navodi preispitati naše uobičajeno razumijevanje fikcija. No, u članku argumentiramo, analizirajući konkretne »minifikcije«, kako (i) nema dovoljno razloga pretpostaviti da devijantnu evaluaciju u fikciji izri- če pripovjedački glas u trećem licu koji se ne može poistovjetiti s nekim fikcionalnim likom; (ii) da devijantne evaluacije uvijek mora izricati osobni pripovjedač; (iii) da takvi osobni pripovjedači nikad nisu sensu stricto »sveznajući« te im ne moramo bespogovorno vjerovati kada, primjerice, zločin evaluiraju kao »ispravnu stvar«. Cijeli paradoks, tvrdimo, tek je pseudoproblem generiran ignoriranjem konkretnih čitalačkih praksi i simplificiranim shva- ćanjem pripovjedačkih konvencija.