Isusovo seberazumijevanje i sebeostvarenje kao trpećeg sluge.

Abstract

Autor u radu nastoji istraživati biblijske temelje govora o trpećem sluzi, polazeći najprije od proroka Izaije, zatim od svijesti koju Isus ima o sebi kao sluzi koji treba mnogo pretrpjeti. Premda ima moć, tu moć najbolje očituje i ostvaruje kroz služenje, a ne kroz dominaciju nad drugima. Takva Isusova svijest i način djelovanja postaje temeljno načelo po kojem su se pozvani ravnati njegovi učenici, osobito u vremenu pandemije i drugih prirodno-društvenih kriza. Rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu pod naslovom »Biblijski temelji govora o Isusu kao sluzi« obrađuje se Isusovo razumijevanje vlastitog poslanja kao onoga koji, premda ima moć, poslužuje. Posebnost te moći očituje se upravo kroz diakoniju. Drugi dio pod naslovom »Isus kao trpeći sluga« sintetički analizira starozavjetni govor o trpećem sluzi Jahvinom, čiji se način djelovanja u mnogočemu podudara s događajem Isusa Krista, Pomazanika u kojem svako trpljenje osobito pandemijsko, premda i dalje zagonetno, dobiva novu perspektivu. Treći dio pod naslovom »Su-patnja i su-osjećanje: neki teološko-etički naglasci« bavi se aktualizacijom kršćanskog pogleda na otajstvo zla te likom Isusa supatnika, koji svojom utješnom prisutnošću i solidarnošću su-pati s čovjekom. Promišljanje o toj Isusovoj logici iznjedrilo je potrebu za teologijom suosjećanja u kontekstu aktualne pandemije. Težište je ovdje stavljeno na shvaćanje ljudske patnje u svjetlu vazmenog događaja čija se logika protivi svakom obliku dolorizma te pomaže shvatiti vrijednost života onkraj zemaljsko-vremenitih granica.