DEPOPULACIJA KAO PROBLEM JAVNIH POLITIKA: POLITIKE ODRŽIVOG INKLUZIVNOG RAZVOJA KAO NOVE POPULACIONE POLITIKE (DA LI JE MOGUĆE BAVITI SE KVALITETOM, A NE VELIČINOM STANOVNIŠTVA?)

Abstract

Broj stanovnika Srbije opada već tri decenije, a demografske projekcije pokazuju da će stanovništvo Srbije opadati i u budućnosti, čak i ako se stopa ukupnog fertiliteta podigne do nivoa reprodukcije. U osnovi depopulacije stoje tri grupe determinantni: niske stope fertiliteta i smanjen broj žena u fertilnom periodu, spoljašnje i unutrašnje migracije i visoke stope smrtnosti. Svaka od njih ima svoje specifičnosti koje se tiču kako geografskih, tako i strukturnih odlika pojedinaca i porodica. Državni odgovor na depopulaciju bio je usmeren na pitanje broja: beba i migranata. Nizom strategija i mera, država pokušava da podigne stope fertiliteta i smanji migracije. Vodeći domaći i međunarodni demografi slažu se da je mala verovatnoća da će pronatalitetne mere dati rezultat, te zato predlažu da se depopulaciji priđe ne sa fokusom na veličinu stanovništva, već na kvalitet, odnosno, stepen razvijenosti ljudskih resursa. U ovom pristupu, ključni mehanizam jačanja ljudskih resursa jednog društva jeste podizanje stepena obrazovanja stanovnika, a samim tim i njihove produktivnosti, socijalne i političke inkluzije. U ovom tekstu iznosimo konture jednog takvog pristupa koji je deo najnovijeg Izveštaja o ljudskom razvoju za Srbiju (Human Development Report) koji pripremaju UNDP i UNFPA. Analizirajući pokazatelje regionalnog razvoja, tržišta rada i obrazovanja, pokazujem kako mogu izgledati te nove populacione politike za nove demografske okolnosti. Imajući u vidu da će se stanovništvo Srbije smanjivati, a da značajni njegovi delovi nisu potpuno integrisani, pokazujem kako će različite sektorske politike (obrazovanja, tržišta rada i regionalnog razvoja) morati postati osetljive na demografska razmatranja i kako će onda one biti razvojne inkluzivne politike koje će rešiti neke demografske probleme u budućnosti.