{"title":"The Office of Priest in the Priestly Nation","authors":"Taras Barščevski","doi":"10.53745/bs.92.3.2","DOIUrl":null,"url":null,"abstract":"Govoriti danas o službi svećenika u svećeničkom narodu kao i općenito o svećeništvu znači dotaknuti se same duše Božjeg naroda i osjetiti bilo njegova srca. Svećeništvo nije na marginama Božjeg naroda niti samo jedno od pitanja s kojima se Crkva danas susreće. Unutar Božjeg naroda, kojega je Krist Gospodin, veliki svećenik uzet od ljudi, učinio »kraljevstvom i svećenicima Bogu i svome Ocu« kako bi svi koji su kršteni bili posvećeni te prinosili duhovne žrtve, »ministerijalni svećenik odgaja i vodi svećenički narod, vrši euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi te je u ime svega naroda prinosi Bogu« (LG 10). Pitanje svećeništva zapravo je pitanje identiteta Crkve jer svi krštenici, kako bi mogli izvršavati svoju službu kraljevskog svećeništva, imaju potrebu svećeničkog posredništva Krista, koji je prisutan i djelotvoran upravo kroz ministerijalno svećeništvo. Iz toga proizlazi da razumijevanje identiteta svećenika vodi prema razumijevanju identiteta Crkva, a razumijevanje Crkve kao Tijela Kristova i zajednice svetih presudno je za razumijevanje novozavjetnog svećeništva. Isto se može reći i za službu svećenika, koja ne može biti definirana, a da ne govorimo, izvršena, izvan ili bez naroda u kojem i za kojeg svećenik izvršava svoju službu. U radu se prvo na temelju Sinajskog saveza (Izl 19 – 24) analiziraju privilegije izabranog naroda kao »kraljevstva svećenika« koje mu daju pravo približiti se Bogu uime svih naroda, kao i uloga starozavjetnih svećenika, osnovna zadaća kojih je »čuvati« Božju svetost, što podrazumijeva održavanje distance između Boga i ljudi. U Novom zavjetu zajedničko svećeništvo vjernika rađa se iz novog Saveza u Kristovoj krvi na posljednjoj večeri. Dajući svojim učenicima svoje tijelo i svoju krv, Krist ih čini sudionicima njegova vlastita života, a zapovijedajući im »činiti ovo njemu na spomen«, povjerava im i svoje svećeništvo, to jest snagu posvećivanja i posredništva. Svećenici koji danas primaju tu službu preko polaganja biskupovih ruku nastavljaju ne samo apostolsku službu navještaja evanđelja i nauka Riječi te upravljanja zajednicama i brigu o njima nego i Kristovu svećeničku žrtvu, koju ostvaruju u daru samih sebe ponajprije u posredničkoj službi jedinstva i posvećenja Božjeg naroda.","PeriodicalId":53889,"journal":{"name":"Bogoslovska Smotra-Ephemerides Theologicae Zagrabienses","volume":null,"pages":null},"PeriodicalIF":0.1000,"publicationDate":"2023-01-01","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":"0","resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":null,"PeriodicalName":"Bogoslovska Smotra-Ephemerides Theologicae Zagrabienses","FirstCategoryId":"1085","ListUrlMain":"https://doi.org/10.53745/bs.92.3.2","RegionNum":0,"RegionCategory":null,"ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":null,"EPubDate":"","PubModel":"","JCR":"0","JCRName":"RELIGION","Score":null,"Total":0}
引用次数: 0
Abstract
Govoriti danas o službi svećenika u svećeničkom narodu kao i općenito o svećeništvu znači dotaknuti se same duše Božjeg naroda i osjetiti bilo njegova srca. Svećeništvo nije na marginama Božjeg naroda niti samo jedno od pitanja s kojima se Crkva danas susreće. Unutar Božjeg naroda, kojega je Krist Gospodin, veliki svećenik uzet od ljudi, učinio »kraljevstvom i svećenicima Bogu i svome Ocu« kako bi svi koji su kršteni bili posvećeni te prinosili duhovne žrtve, »ministerijalni svećenik odgaja i vodi svećenički narod, vrši euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi te je u ime svega naroda prinosi Bogu« (LG 10). Pitanje svećeništva zapravo je pitanje identiteta Crkve jer svi krštenici, kako bi mogli izvršavati svoju službu kraljevskog svećeništva, imaju potrebu svećeničkog posredništva Krista, koji je prisutan i djelotvoran upravo kroz ministerijalno svećeništvo. Iz toga proizlazi da razumijevanje identiteta svećenika vodi prema razumijevanju identiteta Crkva, a razumijevanje Crkve kao Tijela Kristova i zajednice svetih presudno je za razumijevanje novozavjetnog svećeništva. Isto se može reći i za službu svećenika, koja ne može biti definirana, a da ne govorimo, izvršena, izvan ili bez naroda u kojem i za kojeg svećenik izvršava svoju službu. U radu se prvo na temelju Sinajskog saveza (Izl 19 – 24) analiziraju privilegije izabranog naroda kao »kraljevstva svećenika« koje mu daju pravo približiti se Bogu uime svih naroda, kao i uloga starozavjetnih svećenika, osnovna zadaća kojih je »čuvati« Božju svetost, što podrazumijeva održavanje distance između Boga i ljudi. U Novom zavjetu zajedničko svećeništvo vjernika rađa se iz novog Saveza u Kristovoj krvi na posljednjoj večeri. Dajući svojim učenicima svoje tijelo i svoju krv, Krist ih čini sudionicima njegova vlastita života, a zapovijedajući im »činiti ovo njemu na spomen«, povjerava im i svoje svećeništvo, to jest snagu posvećivanja i posredništva. Svećenici koji danas primaju tu službu preko polaganja biskupovih ruku nastavljaju ne samo apostolsku službu navještaja evanđelja i nauka Riječi te upravljanja zajednicama i brigu o njima nego i Kristovu svećeničku žrtvu, koju ostvaruju u daru samih sebe ponajprije u posredničkoj službi jedinstva i posvećenja Božjeg naroda.