Izvanredni pravni lijekovi u upravnom sporu

Abstract

U ovom se radu analiziraju dva izvanredna pravna lijeka propisana Zakonom o upravnim sporovima; obnova upravnog spora i zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude. Iznose se njihove specifičnosti i razrađuju posebnosti s prikazom prakse prvostupanjskih upravnih sudova, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Autorica zaključuje da postoji propust zakonodavca kada se opredijelio samo za obnovu spora okončanog presudom, a ne i rješenjem, što se može ispraviti u nekim daljnjim noveliranjima Zakona o upravnim sporovima. Također, upozorava na nejasnoće pri reguliranju rokova za obnovu upravnog spora i uočava kako je veliki broj podnesenih prijedloga za obnovu spora odmah odbačen, a vrlo je mali broj pozitivnih odluka o prijedlogu. Autorica zaključuje da to ukazuje na činjenicu da su odluke upravnih sudova pravno i procesno utemeljene ili da se stranke zbog složene procesne koncepcije rijetko upuštaju u ponovni upravni spor. Nadalje, autorica se odlučuje za pristup zakonodavca pri reguliranju zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude. Omogućavanjem strankama da podnose zahtjeve izravno Vrhovnom sudu Republike Hrvatske znatno bi se opteretio taj sud i stavilo bi ga se u ulogu suda trećega stupnja što nije bila namjera zakonodavca pri propisivanju toga izvanrednog pravnog lijeka.