Prolegomena za odredbu i pozicioniranje nihilizma kod Friedricha Nietzschea

Abstract

Analiza spoznajno-ontoloških, a poglavito moralno-etičkih koncepata, u filozofiji Friedricha Wilhelma Nietzschea pokazuje lišenost kao važnu sastavnicu koja kompromitira njihov status. Praznina se u vidu čistoće neizbježno pojavljuje tijekom razlaganja Nietzscheove misli. Pod utjecajem perspektivizma, epistemologija je, a s njom i pitanje istine, podvrgnuta radikalnoj dekonstrukciji. Rezultati bitno utječu na opstojnost morala, vrijednosti i pojma dobra uopće. Lišenost se pojavljuje u vrijednostima, što vodi do pesimizma. Pesimističke vrijednosti udaljavaju se od intenziteta životnoga instinkta. Kao odraz života, pače težnje za životom, čovjek stvara i uništava. Čitava je stvarnost u suprotnostima, a time, nužno, u dijalektici i konfliktnosti. Nietzsche, međutim, ne teži (hegelovskom) pomirenju (versöhnen) suprotnosti, nego zahtijeva njihovo podnošenje (dulden), što je ujedno nadilaženje. Neizbježno se pojavljuje konfliktnost između pesimističkih i životnih vrijednosti. Pesimizam prethodi nihilizmu, što izmjenjuje pojam istine, smisla i temelja. U zaključnim analizama postaje bjelodano kako se stvaratelj vrijednosti stavlja u odnos s konceptom vječnoga vraćanja i nadvladavanja nihilizma. Praznina i besmisao zamjenjuju se dinamičnim i konfliktnim poimanjem života, tj. postojanja, pri čemu se dinamika života ne smije shvatiti u organskom ili drugom bio-morfološkom smislu, nego u odnosu na pojedinca i njegov stvaralački potencijal tek u vidu promjene već ponovne uspostave zbilje. To znači da se, u konačnici, fokus stavlja upravo na subjekt, čovjeka kao volju i njegove egzistencijske činove.