Što slike znaju?

Abstract

U radu nastojimo rasvijetliti postupke koje je potrebno primijeniti utoliko, ukoliko želimo ustanoviti posljedice koje nastupaju kada se sedimenti značenja u slikama talože jedan na drugi stvarajući specifičnu slikovnu epistemologiju. Također ćemo ukazati na neke interdisciplinarne mehanizme analize slikovnog materijala, poput »kulturalne simptomatologije« i »kulturalne triangulacije«, a dat ćemo i tipologiju kulturalno-povijesnih sedimentacija slikovnog značenja koje ovdje nazivamo aproprijacija. Zaključit ćemo da Bredekampova teorija slikovnih činova, jednako kao i Mitchellove slike kao »žudeći objekti« te Beltingovo razumijevanje ljudskog tijela kao »medija slike« upućuju na to da je interakcija čovjeka i slike ogledalo njegove vlastite želje za proizvodnjom paralelnog svijeta koji on doživljava stvarnim, ali, kako je to objasnio Lambert Wiesing, ne mora u njemu sudjelovati jer slika omogućava različite oblike participacije ili izostanka iz participacije u stvarnom događaju. Ono što slike »znaju« jest specifična posljedica činjenice da neživi slikovni objekti mogu posjedovati pamćenje, ali – za razliku od umjetne inteligencije – svoje znanje mogu aktivirati samo u recipročnom komunikacijskom odnosu s ljudima.