Probiti spektakl: o nekim paradoksima filmske slike

Abstract

Ovaj rad pokušava suočiti dvije radikalne struje promišljanja filmske slike. U prvom se koraku definira kako je unutar određenih marksističkih teorija (Jonathan Beller, Guy Debord, Jean Baudrillard) filmska slika na osnovi svog tehničkog podrijetla, ali i efekata koje proizvodi, određena kao fenomen ontološki utemeljen u otuđenju i destrukciji neposredne prisutnosti. U drugom se koraku demonstrira kako je André Bazin, potaknut fenomenologijom i polazeći od gotovo identičnih premisa kao i marksisti, uspostavio dijametralno suprotne zaključke: tek se na filmu uistinu razotkriva stvarno. Oslanjajući se na rad Jacquesa Rancièrea, Jean-Luca Nancyja i Giorgia Agambena, u trećem koraku nastojim izvesti svojevrsnu sintezu među navedenim pozicijama i ispitati kako spektakl ostaje sačuvan, ali i prevrednovan unutar režima filmskih slika. Oko tog prevrednovanja počinju se nazirati konture zahtjevnog estetičkog programa koji se donekle podudara s, ali i odudara od ustaljenih interpretacija filmskog postmodernizma.