Kralj bez tijela i njegova sjena

Abstract

Inspiriran radom Erica Santnera (1996, 2011) o političkoj teologiji i kraljeva dva tijela, u ovom radu propitujem političku teologiju filma, tj. kako drugo tijelo kralja, tijelo njegove moći, migrira u novo tijelo, tijelo naroda, te sablasno, u raznim tragovima, prati filmski način proizvodnje koji je obilježio dvadeseto stoljeće. U radu dovodim u imaginarnu vezu dva lika (jedan stvarni, drugi fiktivni) koji na određeni način utjelovljuju to migriranje: (1) sudca Daniela Paula Schrebera (čiji je autobiografski zapis mentalne bolesti, od trenutka kada je objavljen 1903., okupirao pažnju ne samo psihijatara i psihoanalitičara nego i raznih teoretičara), i (2) doktora Caligarija, hipnotizera u filmu Kabinet doktora Caligarija (red. Robert Wiene, 1920.), jednog od najpoznatijih junaka njemačkog ekspresionističkog filma, kako bih analizirao kako njihovi slučajevi utjelovljuju »sublimno rojalističko meso« u nacionalnim fantazmagorijama dvadesetoga stoljeća (koje se sve više vraćaju i u naše vrijeme u doba rastućeg populizma i brojnih teorija zavjere).