Petrićev zagonetni govor kroz ustroj Peripatetičkih rasprava

Abstract

Članak polazi od pretpostavke da je u Petrićevoj filozofiji sveukupnost analogna filozofiji cjelokupnosti (philosophia universi), odnosno djelu koje ju izlaže. Sve što u sveukupnosti nastaje ima svoje umještanje, chora. Isto tako, u filozofskom djelu sve izloženo mora biti izloženo na svom mjestu. Petrićevo djelo Peripatetičke rasprave promišljeno je ustrojeno brojem svojih dijelova i odnosima među njima. Nije slučajan broj svezaka, broj knjiga u svakome od njih, a ni broj folija u svakom pojedinom svesku. Sve to upućuje na ustroj djela prema Platonovoj crti. Svrha djela je procjena (censura) Aristotelove filozofije spram istinske filozofije, filozofije Platona i prethodnika, njihova učenja o prvim počelima, a prije svega Platonova nepisanog učenja o velikom i malom te jednom. Govor o tome kod istinskih filozofa ne može biti u svemu izravan, nego mora biti zagonetan u onom bitnom.