Postmodernizam, jezična politika i ratovanje na Bliskome istoku

Abstract

Petnaest godina nakon Drugoga libanonskog rata – vođenoga 2006. između Države Izraela i Hezbolaha, militantne šijitske organizacije u Libanonu – analitičari su uglavnom jednodušni u ocjeni kako je Izrael u najmanju ruku doživio vojni neuspjeh u tome ratu. Premda danas s višegodišnjim odmakom ocjene ishoda rata nisu više toliko kategoričke i apsolutne, neki od čimbenika koji su utjecali na neuspješnost Izraelskih obrambenih snaga (DF) ipak su se pokazali relevantnima, a njihov odjek prepoznatljiv je i u aktualnoj izraelskoj vojnoj misli. Stoga je u ovome radu istraživački interes usmjeren na dosad nedovoljno proučavan aspekt Drugoga libanonskog rata – jezik. Pritom se tematizira terminologija koju su izraelske vojne snage rabile u ratnim operacijama protiv Hezbolaha. Prema izvješću izraelskoga povjerenstva ustrojenoga nakon završetka rata terminologija uvedena u vojne doktrine netom prije sukoba na više se mjesta izrijekom apostrofira kao jedna od determinanti izraelskoga vojnog neuspjeha. Istraživanjem primarnih izvora te sagledavanjem recentnih reevaluacija učinaka i ishoda rata osvjetljuju se razmjeri posljedica paušalnoga pristupa oblikovanju vojnojezične politike. Podrobnije se problematizira znanstvena težina koju terminologija nosi u jeziku svake struke, a posebice u vojno-obrambenim znanostima.