Pas koji laje ne grize

Abstract

Unatoč neupitnoj povezanosti stavova i ponašanja, velik broj teoretičara slaže se da stavove o političkom nasilju i sudjelovanje u političkom nasilju ne treba izjednačavati. Ipak, ranija istraživanja nisu se eksplicitno bavila empirijskom provjerom valjanosti tog izjednačavanja u kontekstu radikalizacije. Stoga je cilj ovog rada bio provjeriti koliko je precizno moguće temeljem stavova o političkom nasilju razlikovati sudionike političkog nasilja od osoba koje u političkom nasilju ne sudjeluju. Analize su provedene na skupu podataka prikupljenom u sklopu projekta MyPLACE krajem 2012. i početkom 2013. na mladima (N = 16935) iz četrnaest europskih država, uključujući Hrvatsku. Nakon uparivanja sudionika s ciljem eliminacije potencijalnih izvora pristranosti u procjenama, rezultati su potvrdili da obje mjere stava o političkom nasilju – opravdavanje političkog nasilja i percipirana efikasnost političkog nasilja – pružaju značajan i neovisan doprinos objašnjavanju varijance sudjelovanja u političkom nasilju. Međutim, temeljem spomenutih varijabli oko trećine sudionika bilo je pogrešno klasificirano glede stvarnog sudjelovanja u političkom nasilju, čime je i empirijski potvrđena važnost zasebnog istraživanja kognitivne i bihevioralne radikalizacije, kao i opravdanost razlikovanja između stavova i ponašanja u kontekstu političkog nasilja.