Ludilo kao neadekvatna samosvijest

Abstract

U ovom se radu promovira važnost filozofije za razumijevanje ludila, s posebnim naglašavanjem značaja pacijentova egzistencijalnog filozofskog stava za nastajanje i nadilaženje psihotičnog iskustva. Nasuprot faktografskim pristupima karakterističnim za empirijsko spoznavanje relevantnih posebnih znanosti, rasvjetljava se duhovna meta-instanca samonadilaženja, kroz razvijanje teze o ireducibilnosti i nezamjenljivosti čovjekove samosvijesti kako u pogoršanju, tako i poboljšanju mentalnog zdravlja. Nadalje, objašnjava se smisao ispravnog odnosa prema transcendenciji, koji podrazumijeva svijest o ograničenosti spoznaje o apsolutnoj realnosti, ali ne i gubitak nade u njezine spasonosne manifestacije. Pritom se »nedostatak usuglašene autobiografske naracije« i »nesuglasnost s transcendentnim i univerzalnim poretkom vrijednosti« ističu kao glavni kriteriji neadekvatne samosvijesti ludila.