Mare nostrum i čvrsto tlo fenomenologije

Abstract

U »Bečkom predavanju« čitava je povijest svijeta u jednom trenutku naslikana u alegoriji valovitog mora bez obala. U Ideji fenomenologije se filozof-pripovjedač zatekao usred nemirnog mora, ali na kraju uspijeva »baciti kotvu na obalu fenomenologije«. S probojem na »kopno apsolutnih danosti« putem fenomenološke redukcije, alegorijsko prikazivanje trebalo je konačno izgubiti svoje filozofsko opravdanje. Međutim, metafore koje prizivaju alegorije nastavljaju bujati čak i u najstrožim fenomenološkim deskripcijama. No, usprkos svojoj inherentnoj metaforičnosti, tako živoj da se na ključnim točkama Husserlovih analiza često iznova pojavljuje mitski sukob zemlje i mora, fenomenološka interpretacija svijeta ipak u bitnom smislu nije alegorična.