Zaštita radnika u prekograničnim postupcima

Abstract

Potreba za materijalnim pravilima radnog prava, koja štite radnika u odnosu na superiornoga poslodavca, široko je prepoznata te je dio legislative još od nastanka radnog prava kao posebnoga područja privatnog prava. Percepcija po kojoj i pravila međunarodnog privatnog prava mogu služiti kao regulatorno sredstvo za postizanje određenih politika, uključujući i socijalnu, prihvaćena je tek naknadno. Danas na razini međunarodnog, europskog te nacionalnih prava postoje pravila koja uređuju sukob zakona i pri tome jačaju položaj radnika kao slabije strane u postupku. Kako bi se olakšao pristup radnika pravdi, na EU razini, Uredba Bruxelles I bis previđa kriterije nadležnosti u korist radnika. Direktiva o upućivanju radnika radnicima na raspolaganje daje i dodatnu mogućnost pokretanja postupka pred sudom države u koju su upućeni. Rad će prikazati način na koji je praksa Suda EU-a utjecala na potrebu izdvajanja posebnih pravila nadležnosti za pojedinačne ugovore o radu. U radu će se, kroz praksu Suda EU-a, obraditi kriteriji nadležnosti za pojedinačne ugovora o radu. Dodatno će se obraditi pravilo nadležnosti za slučajeve upućivanja radnika. Cilj je rada utvrditi jesu li dosadašnje legislativne promjene na razini EU-a u interesu radnika te istražiti postoje li pravne situacije u kojima prava radnika i dalje ostaju nezaštićena u prekograničnim postupcima.