O dijaloškome dodiru židovstva i kršćanstva u farizejskoj i Isusovoj etici

Abstract

Pomoću hebraistike, grecistike i poredbeno–povijesne metode u religiologiji, rad istražuje etiku ranih (judeo)kršćana i farizeja kao usko povezanih židovskih sljedaba u 1. stoljeću. Nakon što ističe razlike između farizejskih škola Ḥillēla i Šammâya te razmatra je li i Isus bio ḥāḵām, rad tumači razgovor o najvećoj zapovijedi u Mk 12 kao susret u dijalogu između farizeja Ḥillēlove škole i Isusa. Rad nastoji doprinesti međureligijskomu dijalogu i razumijevanju bitne povezanosti religije s etikom.