Svećenik, Crkva i vjera nasuprot đavlu u Šegedinovu romanu Djeca božja

Abstract

U analizi Šegedinova romana Djeca božja polazi se od Milanjina zapažanja da je roman sastavljen od dihotomija, a jedna od izraženijih jest ona između profanog i svetog, tj. Božjeg i đavoljeg. Autorica rada u navedenoj dihotomiji uočava različite elemente koji utječu na značenjsku razinu romana. Prvi od njih jest lik svećenika, koji se u radu uspoređuje s inkvizitorom, a kontrastira s metaforom o svećeniku kao o „dobrom pastiru” onako kako ga se opisuje u Bibliji i važnim dokumentima Kongregacije za kler. U središnjem dijelu rada razmatra se važnost koju za značenje romana imaju teološka pitanja kao što su ona o sudbini životinja i nekrštene djece u kršćanstvu. Šegedinovi stavovi o prvom pitanju uspoređuju se s djelima filozofa Radoslava Tasovca Saidif i Saidifovi učenici, što do sada u kritici nije učinjeno. Pri analizi važnosti sakramentološkog pitanja o sudbini umrle nekrštene djece autorica je konzultirala Dokument o limbu i obrednike sprovoda. U završnom dijelu rada fokus je na glavnom liku dječaku Stakanu koji sebe uspoređuje s đavlom, a figura đavla ide u prilog tezi o prepletanju crkvenih koncepata i usmenih predaja koje u konačnici utječu na iskrivljenu sliku o vjeri u romanu. Uz pomoć dihotomije o Božjem i đavoljem u romanu autor usvaja ateističke stavove koji utječu na njegovu ideju o jezi života, iako Boga i vjeru ne odbacuje u potpunosti.