NADLEŽNOST ZA POTROŠAČKE UGOVORE- POJAM „POTROŠAČ“ I UGOVORI S DVOSTRUKOM NAMJENOM U PRAKSI SUDA EUROPSKE UNIJE

Abstract

Sažetak: Načelo zaštite potrošača jedno je od temeljnih načela prava Europske unije. Na razini sekundarnog prava, u području europskog međunarodnog privatnog procesnog prava, ono se očituje u posebnim pravilima o zaštitnoj nadležnosti za potrošačke ugovore sadržanim u odredbama odjeljaka 4. Uredbe br. 1215/2012, Uredbe br. 44/2001 i Bruxellske konvencije. Stupanjem Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, praksa Suda Europske unije postala je od izuzetne važnosti za primjenu pravnih akata EU-a. Budući da još uvijek ne postoji sustavno praćenje prakse Suda EU-a, pa ni u vezi s ova tri pravna instrumenta, osnovni cilj ovog rada je svim dionicima uključenim u rješavanje sporova iz potrošačkih ugovora s međunarodnim obilježjem, ponajprije sucima, punomoćnicima i strankama, dati cjelovit i sistematiziran prikaz stajališta koja je Sud Europske unije zauzeo u tumačenju posebnih pravila o nadležnosti za potrošačke ugovore u slučaju ugovora s dvostrukom namjenom – ugovora koji se odnose djelomično na poslovno-profesionalnu a djelomično na privatnu djelatnost. Pojam „potrošača“ je, naime, glavni čimbenik za određivanje pravila o međunarodnoj nadležnosti za potrošačke ugovore. Sud je zauzeo stajalište da se osoba koja je sklopila ugovor koji se odnosi na predmet namijenjen djelomično za profesionalno-poslovnu namjenu, a djelomično za namjenu koja se ne može smatrati njezinom profesionalnom ili poslovnom djelatnosti, ne može pozivati na pravila o posebnoj nadležnosti za potrošačke ugovore, osim ako je profesionalno-poslovna namjena toliko sporedna da u ukupnom kontekstu odnosnog posla ima potpuno podređenu ulogu, pri je čemu je u tom kontekstu nevažna činjenica da prevladava privatna namjena. Ključne riječi: Uredba br. 1215/2012, Uredba br. 44/2001, Bruxelleska konvencija, nadležnost za potrošačke sporove, pojam „potrošača“, ugovori s dvostrukom namjenom.