{"title":"Pripovjedačko sveznanje i problem fikcionalne istinitosti devijantnih evaluacija","authors":"Vladimir Vujošević","doi":"10.21464/fi43109","DOIUrl":null,"url":null,"abstract":"Problem fikcionalne istinitosti devijantnih evaluacija naziv je paradoksa koji je u posljednjih tridesetak godina postao predmet debate u filozofiji književnosti analitičke tradicije. Filozofi poput Waltona, Tannera, Morana, Gendler i drugih konstruirali su »mini-fikcije« koje navodno pokazuju da autor, bez obzira na svoje skoro pa neograničene ovlasti u pogledu toga što može učiniti istinitim u svijetu priče, ipak ne može uspješno konstruirati fikciju u kojoj bi evaluacija koju smatramo netočnom u aktualnome svijetu bila istinita. Primjerice, netko osmisli fikciju u kojoj se zbiva brutalno ubojstvo iz častohleplja. Takav događaj autor postulira i mi, kao čitatelji, to prosto prihvaćamo kao istinito u svijetu fikcije. No, zamislimo da je dio opisa ubojstva pripovjedačka evaluacija takvoga čina kao moralno ispravne stvari. Evaluaciju koju smatramo »devijantnom« u odnosu na naša aktualna (moralna) vjerovanja ne prihvaćamo kao integralni dio fikcionalnog svijeta, iako autor to traži od nas. Paradoks je u tome što izgleda kako je osnovna konvencija fikcijâ da su svi pripovjedački iskazi u trećem licu koji se ne mogu pripisati likovima fikcije uvijek fikcionalno istiniti. Čini se da je to bitno ograničenje pripovjedačkog autoriteta koje nas navodi preispitati naše uobičajeno razumijevanje fikcija. No, u članku argumentiramo, analizirajući konkretne »minifikcije«, kako (i) nema dovoljno razloga pretpostaviti da devijantnu evaluaciju u fikciji izri- če pripovjedački glas u trećem licu koji se ne može poistovjetiti s nekim fikcionalnim likom; (ii) da devijantne evaluacije uvijek mora izricati osobni pripovjedač; (iii) da takvi osobni pripovjedači nikad nisu sensu stricto »sveznajući« te im ne moramo bespogovorno vjerovati kada, primjerice, zločin evaluiraju kao »ispravnu stvar«. Cijeli paradoks, tvrdimo, tek je pseudoproblem generiran ignoriranjem konkretnih čitalačkih praksi i simplificiranim shva- ćanjem pripovjedačkih konvencija.","PeriodicalId":41987,"journal":{"name":"Filozofska Istrazivanja","volume":"36 1","pages":"0"},"PeriodicalIF":0.1000,"publicationDate":"2023-05-08","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":"0","resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":null,"PeriodicalName":"Filozofska Istrazivanja","FirstCategoryId":"1085","ListUrlMain":"https://doi.org/10.21464/fi43109","RegionNum":4,"RegionCategory":"哲学","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":null,"EPubDate":"","PubModel":"","JCR":"0","JCRName":"PHILOSOPHY","Score":null,"Total":0}
引用次数: 0
Abstract
Problem fikcionalne istinitosti devijantnih evaluacija naziv je paradoksa koji je u posljednjih tridesetak godina postao predmet debate u filozofiji književnosti analitičke tradicije. Filozofi poput Waltona, Tannera, Morana, Gendler i drugih konstruirali su »mini-fikcije« koje navodno pokazuju da autor, bez obzira na svoje skoro pa neograničene ovlasti u pogledu toga što može učiniti istinitim u svijetu priče, ipak ne može uspješno konstruirati fikciju u kojoj bi evaluacija koju smatramo netočnom u aktualnome svijetu bila istinita. Primjerice, netko osmisli fikciju u kojoj se zbiva brutalno ubojstvo iz častohleplja. Takav događaj autor postulira i mi, kao čitatelji, to prosto prihvaćamo kao istinito u svijetu fikcije. No, zamislimo da je dio opisa ubojstva pripovjedačka evaluacija takvoga čina kao moralno ispravne stvari. Evaluaciju koju smatramo »devijantnom« u odnosu na naša aktualna (moralna) vjerovanja ne prihvaćamo kao integralni dio fikcionalnog svijeta, iako autor to traži od nas. Paradoks je u tome što izgleda kako je osnovna konvencija fikcijâ da su svi pripovjedački iskazi u trećem licu koji se ne mogu pripisati likovima fikcije uvijek fikcionalno istiniti. Čini se da je to bitno ograničenje pripovjedačkog autoriteta koje nas navodi preispitati naše uobičajeno razumijevanje fikcija. No, u članku argumentiramo, analizirajući konkretne »minifikcije«, kako (i) nema dovoljno razloga pretpostaviti da devijantnu evaluaciju u fikciji izri- če pripovjedački glas u trećem licu koji se ne može poistovjetiti s nekim fikcionalnim likom; (ii) da devijantne evaluacije uvijek mora izricati osobni pripovjedač; (iii) da takvi osobni pripovjedači nikad nisu sensu stricto »sveznajući« te im ne moramo bespogovorno vjerovati kada, primjerice, zločin evaluiraju kao »ispravnu stvar«. Cijeli paradoks, tvrdimo, tek je pseudoproblem generiran ignoriranjem konkretnih čitalačkih praksi i simplificiranim shva- ćanjem pripovjedačkih konvencija.
Pripovjedačko sveznanje i problema fikcionalne istinitosti devijantnih evaluacija
虚构的确定性偏差评价问题被称为一个悖论,在过去三十年中已成为分析传统文学哲学的辩论主题。Walton, Tannera, Morana, Gendler i drugih konstruirali su "mini-fikcije" koje navodno pokazuju da autor, bez obzira na svoje skoro pa neograničene ovlasti u pogledu toga što može učiniti istinitim u svijetu witness, ipak ne može uspješno konstruirati fikciju u kooj bi evaluacija koju smatramo netočnom u aktualnome svijetu bila istinita.例如,很难想象小说中会集中出现残忍的名誉杀人事件。作者假设了这样的场景,而作为读者的我们只是将其作为小说世界中的一个事实来接受。那么,让我们想象一下,在对杀人事件的描述中,有一部分是对这种行为的叙事评价,将其视为道德上正确的事情。评价 "道德败坏 "的行为是小说中不可分割的一部分,而作者却把它当作事实。Paradooks je u tome što look how it is the basic convention of fiction that svi pripovjedački iskkazi u trećem licu koji se ne mogu pripisati likovima fiction uvijek fictionally istiniti.人们认为,这是叙事权威的一点限制,它指示我们改写对小说的惯常理解。不,对 "微型小说 "进行分析,可以发现:(i) 离经叛道的评价是对小说的一种误解;(ii) 离经叛道的评价必须始终由个人叙述者作出;(iii) 这种个人叙述者从来都不是严格意义上的 "熟人",例如,当犯罪评价为 "ispravnu stvar "时,我们不必与他们交谈。我们认为,这是一个悖论,因为忽视了具体的阅读实践和对惯例的简化遵守,才产生了伪问题。