Kristova pomiriteljska služba i novo stvorenje u Poslanici Efežanima i drugim pavlovskim spisima

Abstract

U uvodu članka se ističe da trajni mir u svijetu nije moguće graditi na promjenjivom ljudskom temelju već jedino na nepromjenjivom temelju Isusa Krista. Biblijski poticaj za mir pronalazimo u pavlovskom konceptu Kristove pomiriteljske službe/žrtve kao čina novog stvaranja. Naglasak članka je na Poslanici Efežanima i odlomku Ef 2,14-16, koji je izrazito aktualan jer osim o vertikalnom pomirenju ljudi s Bogom, govori i o horizontalnom pomirenju dviju neprijateljskih skupina Židova i pogana od kojih nastaje novi stvor – Crkve, kao dio novog pomirenog čovječanstva u kojem prestaju vrijediti stare etničke i rasne podjele koje sve do današnjih dana dovode do sukoba i ratova. U prvom dijelu članka naglašavamo posebnost i podrijetlo grčkih pojmova καινὴ κτίσις, novo stvorenje, koji se koristi u autentičnim Pavlovim poslanicama, i καινός ἄνθρωπος, novi čovjek ili novo čovječanstvo, koji pronalazimo u Poslanici Efežanima i u deuteropavlovskim poslanicama. Moguće je govoriti o trima različitim primjenama motiva novog stvorenja koje nisu međusobno isključive: na pojedinca (obraćenici), na zajednicu vjernika te na svijet u cjelini. Osim toga, navode se dvije bitne karakteristike novog stvorenja: pomirenje i odbacivanje svjetskih (ljudskih) standarda u svrhu vjerodostojnog življenja novog života u Kristu. U drugom dijelu rada daju se određene naznake o konceptu mira i izmirenja u pavlovskim spisima, s naglaskom na dvama grčkim pojmovima za pomirenje: (ἀπο)καταλλάσσω, izmirenje, i ποιέω εἰρήνη, uspostavljanje mira. Zatim se govori o povezanosti motiva novog stvorenja i pomirenja. Posebno se ističe odlomak Ef 2,14-16 jer je, za razliku od ostalih pavlovskih tekstova u kojima je Bog subjekt i cilj pomirenja, riječ o jedinom odlomku u Novom zavjetu u kojem Krist nije samo posrednik nego izravan subjekt pomirenja i novog stvaranja. U završnom trećem dijelu donosimo dodatne napomene o motivu novog stvorenja (stvaranja) po put razvoja pavlovske teologije pomirenja i popratnog rječnika, od pojedinačne i zajedničarske primjene u autentičnim poslanicama do šire primjene na sve stvorenje u deuteropavlovskim poslanicama. Zaključno, govor o pomirenju kao činu novog stvaranja podsjeća nas da je u Crkvi, koja jest novi Kristov stvor, već ostvarena prva faza sveopćeg Božjeg plana spasenja za cijelo čovječanstvo i sve stvorenje. U svjetlu raznih ratova koji se sada vode u svijetu, to znači da su kršćani, članovi Crkve, prvi pozvani posvjedočiti da je Bog jedini izvor mira koji se može ostvariti samo u Kristu.