Poučavanje sestrinskog umijeća pomoću književnosti, glazbe i slikarstva

Abstract

Od sredine 20. stoljeća kroz izvorne sestrinske teorije pokušava se odrediti autentičnost sestrinstva kao discipline. Ono se uglavnom utvrđuje u odmaku od klasične biomedicinske paradigme koja je vezana za medicinu i liječničku profesiju. Već je Florence Nightingale taj odmak smatrala nužnim, a utvrdila ga je u holističkom pristupu čovjeku koji je odredila pomoću koncepta umijeća. Mnoge su druge teoretičarke, počevši od Peplau 1952. godine, ono autentično u sestrinstvu odredile u spoznajama koje su između empirijskog i neempirijskog, odnosno ono što će Cooper nazvati posebnim znanjima u sestrinstvu. Budući da se radi o teorijskim modelima i konceptima koji se razvijaju uglavnom na američkom tlu tijekom proteklih desetljeća, njihov je utjecaj još na razini razvijanja jedinstvenih hipoteza i sporadičnih istraživanja.Ipak, fenomeni koji obuhvaćaju te vrste spoznaja proizlaze iz neposrednog iskustva i doživljaja čovjeka u bolesti ili pri povratku zdravlja, stoga su u domeni subjektivnih spoznaja. S jedne su strane ta iskustva teška za konceptualiziranje, a time i istraživanje, a s druge su iznimno izazovna za poučavanje.Prijedlog autora je da se, utemeljeno na dostupnoj literaturi i pozitivnim primjerima iz prakse, kao metoda poučavanja za osjećaj suosjećanja i razumijevanja iskustva uvedu sadržaji umjetnosti kako to predlaže Watson, odnosno da se izlaganjem učenika i studenata umjetničkim sadržajima potakne njihova senzibilizacija za emotivna reagiranja sa svim pozitivnim posljedicama istih.