Bijeljina od 1991.do 2013. godine: Promjene u etničkoj strukturi stanovništva pod utjecajem rata protiv Republike Bosne i Hercegovine

Abstract

Prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, u Bijeljini su zajedno živjeli: Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jugoslaveni i Ostali. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Bijeljina je živjelo 96.988 stanovnika. Bošnjaka je bilo 30.229 (31,17%), Srba 57.389 (59.17%), Hrvata 492 (0,51%), Jugoslavena 4.426 (4,56 %) i Ostalih 4.452 (4,59 %). U isto vrijeme, u gradu Bijeljina živjelo je 36.414 stanovnika: 19.024 Bošnjaka (52,24%), 10.450 Srba (28,70%), 366 Hrvata (1,00%), 3.452 Jugoslavena (9,48%) i 3.122 Ostalih (8,57%). Stanovništvo Općine je živjelo u gradu Bijeljina i još 58 naselja. Bijeljina je kao strateški važan grad u planovima i ciljevima agresora, bila meta napada već od 1991. godine. Na ovaj bosanski grad je planirana, pripremana i organizovana agresija i ratni zločini nad Bošnjacima. U Bijeljini su organizirani logori za Bošnjake, ubijani su civili, vršena su masovna i sistematska silovanja i drugi oblici seksualnog nasilja, ciljano je ubijana i progonjena bošnjačka elita, masovno su protjerivani i deportovani civili, uništavana su kulturna dobra i imovina te srušeni svi islamski vjerski objekti. Bijeljina je prvoga aprila 1992. godine, bila napadnuta od strane tzv. ''srpskih snaga''. Meta napada bili su Bošnjaci, Albanci, Romi i drugi nesrbi, koji nisu bili svjesni šta se dešava u njihovome gradu. Ubijani su u svojim kućama, stanovima, džamijama. Masakrirani su i na Ramazanski bajram, 4. aprila 1992. godine. Okrutnošću se posebno isticala tzv. Srpska dobrovoljačka garda (SDG), specijalna jedinica Službe državne bezbjednosti Srbije, koju je predvodio Željko Ražnatović Arkan, i koja je bila pod direktnom komandom režima Slobodana Miloševića u Srbiji, te ''Mirkovi četnici'' koje je predvodio Mirko Blagojević. Pod Arkanovu komandu stavila se općinska vlast, policija, vojska, sudstvo, Teritorijalna odbrana.ubijena najmanje 93 civila (81 Bošnjak, 8 Albanaca, 3 Srbina i 1 Hrvat). Od 31. marta do 6. aprila 1992. godine, ubijeno je najmanje 55 civila. Slike zločina sa bijeljinskih ulica, brzo su obišle svijet, ali na slike užasa međunarodna zajednica nije reagirala. Bijeljina je bila generalna proba za rat, ubistva, ratne zločine i genocid koji su ubrzo uslijedili u cijeloj Republici Bosni i Hercegovini. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Parizu. Po mišljenju mnogih istraživača, intelektualaca različitih profila, Sporazum je legalizirao genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Prema Dejtonskom sporazumu, u unutrašnjoj strukturi Bosne i Hercegovine postoje dva entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine, koju čini 10 kantona i Republika Srpska. Osim dva entiteta, postoji i Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, koji je nastao Odlukom Međunarodnog arbitražnog suda. Uspostavljen je 8. marta 2000. godine. U periodu od 1992. do 1995., približno 2,2 miliona ljudi u Bosni i Hercegovini bilo je primorano napustiti svoje domove. Poslije rata počeo je povratak, između ostalog, i u Bijeljinu. Proces povratka prognanih Bošnjaka tekao je sporo i neorganizirano. Prvi val povratka tekao je od 1996. do 2000. godine. Prognanici su se najviše vraćali u Mjesnu zajednicu Janja. Godine 1998. obnovljen je rad Medžlisa Islamske zajednice u Bijeljini i od tada počinje proces povratka imovine. Sve je išlo izuzetno sporo uz puno opstrukcija lokalnih vlasti. Ipak, 2002. godine ''izliveni'' su temelji za svih pet porušenih džamija u Bijeljini. Džamije su obnavljane zahvaljujući, između ostaloga, sredstvima bijeljinaca koji su živjeli u inozemstvu. Otežavajuća okolnost za povratnike je i činjenica što u bosanskohercegovačkom entitetu Republika srpska negira bosanski jezik. Zabranjuje se izvođenje nastave na bosanskom jeziku, a jezik se imenuje nepostojećim bošnjačkim jezikom. Time se vrši diskriminacija učenika koji žele da se njihov jezik imenuje bosanskim jezikom. Osim toga, visoki zvaničnici iz Republike srpske u javnim istupima negiraju državu Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao narod, što utiče na perspektivu ljudi ovih prostora. Situacija sa upošljavanjem u javnoj upravi nije dobra. Povratnici se, uglavnom, bave poljoprivredom, no ovdje postoji problem plasmana viška proizvoda. Godine 2013. izvršen je popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Bio je to prvi popis nakon rata i agresije. Općina Bijeljina imala je 107.715 stanovnika, što je za 10.727 stanovnika više u odnosu na 1991. godinu. Stanovništvo je živjelo u gradu Bijeljina i još 66 naselja, što je za 8 naselja više u odnosu na 1991. godinu. Etnićka struktura stanovništva se značajno promijenila pod utjecajem rata protiv Bosne i Hercegovine. Srba je, 2013. godine, bilo 91.784, što je za 34.395 osoba više u odnosu na 1991. godinu, Bošnjaka 13.090, što je za 17.139 osoba manje, Hrvata 515, što je za 23 osobe više, Ostalih 1.550, što je za 2.902 osobe manje u odnosu na 1991. godinu. Onih koji se nisu izjasnili, u etničkom smislu, u općini Bijeljina bilo je 674 a bez odgovora 102 osobe. U gradu Bijeljini živjelo je 42.278 stanovnika, što je za 5.864 osobe više u odnosu na 1991. godinu. Srba je bilo 35.798, što je za 25.348 osoba više u odnosu na 1991. godinu, Bošnjaka 4.469, što je za 14.555 manje, Hrvata 315, što je za 51 osobu manje i Ostalih 1.159, što je 1.963 osobe manje u odnosu na 1991. godinu. Onih koji se nisu izjasnili u etničkom smislu bilo je 502 i bez odgovora 35 osoba. Općina Bijeljina imala je, u ukupnom stanovništvu, 85,21% Srba, što je za 26.04% više u odnosu na 1991. godinu, a Bošnjaka 12,15%, što je za 19,02% manje u odnosu na 1991. godinu. Hrvata je bilo manje za 0,03%, a Ostalih manje za 3,14% u odnosu na 1991. godinu. U gradu Bijeljini došlo je do drastične promjene etničke strukture stanovništva u odnosu na 1991. godinu. Naime, Bošnjaci su 1991, činili 52,24% stanovništva grada, Srbi 28,70%, Jugoslaveni 9,48%, Ostali8,57% i Hrvati 1,00%. Broj Bošnjaka smanjen je za 41,67% i iznosio je 10,57% u ukupnom stanovništvu Bijeljine. Za isto vrijeme povećao se procenat Srba sa 28,70% na 84,67%. Povećanje je, dakle, iznosilo 55,97%. Procenat Hrvata smanjen je za 0,25%, a Ostalih za 5,83% u odnosu na 1991. godinu. Bijeljina je tipičan primjer kako se ratom, ubistvima, protjerivanjem, silovanjem, zastrašivanjem, odvođenjem u logore, prisilnom mobilizacijom, rušenjem i drugim sredstvima može drastično promijeniti etnička struktura stanovništva jednoga grada. Svakako, ne treba zanemariti ni druge uzroke smanjenja broja Bošnjaka u Bijeljini, kao što su: sigurnosna situacija, ekonomski položaj, obrazovanje, putna i druga infrastruktura itd. Bijeljina je bila okupirana. amo u toku mjeseca aprila 1992. godine u Bijeljini su ubijena najmanje 93 civila (81 Bošnjak, 8 Albanaca, 3 Srbina i 1 Hrvat). Od 31. marta do 6. aprila 1992. godine, ubijeno je najmanje 55 civila. Slike zločina sa bijeljinskih ulica, brzo su obišle svijet, ali na slike užasa međunarodna zajednica nije reagirala. Bijeljina je bila generalna proba za rat, ubistva, ratne zločine i genocid koji su ubrzo uslijedili u cijeloj Republici Bosni i Hercegovini. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Parizu. Po mišljenju mnogih istraživača, intelektualaca različitih profila, Sporazum je legalizirao genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Prema Dejtonskom sporazumu, u unutrašnjoj strukturi Bosne i Hercegovine postoje dva entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine, koju čini 10 kantona i Republika Srpska. Osim dva entiteta, postoji i Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, koji je nastao Odlukom Međunarodnog arbitražnog suda. Uspostavljen je 8. marta 2000. godine. U periodu od 1992. do 1995., približno 2,2 miliona ljudi u Bosni i Hercegovini bilo je primorano napustiti svoje domove. Poslije rata počeo je povratak, između ostalog, i u Bijeljinu. Proces povratka prognanih Bošnjaka tekao je sporo i neorganizirano. Prvi val povratka tekao je od 1996. do 2000. godine. Prognanici su se najviše vraćali u Mjesnu zajednicu Janja. Godine 1998. obnovljen je rad Medžlisa Islamske zajednice u Bijeljini i od tada počinje proces povratka imovine. Sve je išlo izuzetno sporo uz puno opstrukcija lokalnih vlasti. Ipak, 2002. godine ''izliveni'' su temelji za svih pet porušenih džamija u Bijeljini. Džamije su obnavljane zahvaljujući, između ostaloga, sredstvima bijeljinaca koji su živjeli u inozemstvu. Otežavajuća okolnost za povratnike je i činjenica što u bosanskohercegovačkom entitetu Republika srpska negira bosanski jezik. Zabranjuje se izvođenje nastave na bosanskom jeziku, a jezik se imenuje nepostojećim bošnjačkim jezikom. Time se vrši diskriminacija učenika koji žele da se njihov jezik imenuje bosanskim jezikom. Osim toga, visoki zvaničnici iz Republike srpske u javnim istupima negiraju državu Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao narod, što utiče na perspektivu ljudi ovih prostora. Situacija sa upošljavanjem u javnoj upravi nije dobra. Povratnici se, uglavnom, bave poljoprivredom, no ovdje postoji problem plasmana viška proizvoda. Godine 2013. izvršen je popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Bio je to prvi popis nakon rata i agresije. Općina Bijeljina imala je 107.715 stanovnika, što je za 10.727 stanovnika više u odnosu na 1991. godinu. Stanovništvo je živjelo u gradu Bijeljina i još 66 naselja, što je za 8 naselja više u odnosu na 1991. godinu. Etnička struktura stanovništva se značajno promijenila pod utjecajem rata protiv Bosne i Hercegovine. Srba je, 2013. godine, bilo 91.784, što je za 34.395 osoba više u odnosu na 1991. godinu, Bošnjaka 13.090, što je za 17.139 osoba manje, Hrvata 515, što je za 23 osobe više, Ostalih 1.550, što je za 2.902 osobe manje u odnosu na 1991. godinu. Onih koji se nisu izjasnili, u etničkom smislu, u općini Bijeljina bilo je 674 a bez odgovora 102 osobe. U gradu Bijeljini živjelo je 42.278 stanovnika, što je za 5.864 osobe više u odnosu na 1991. godinu. Srba je bilo 35.798, što je za 25.348 osoba više u odnosu na 1991. g