Izborni zakon Bosne i Hercegovine i limiti etnonacionalne paradigme

Abstract

Izborni zakon Bosne i Hercegovine predstavlja, u svojoj specifičnoj pravnoj formi, vjeran odraz općih načela definiranih Daytonskim ustavom koja su i kalcificirala etničku podjelu zemlje. Interdisciplinarni pristup konstitucionalnim odrednicama prisutnim i u izbornom zakonu pokazuje jasne crte političke svijesti koja ga je donijela. Prvi dio članka pokušava rekonstruirati dominantnu političko-društvenu ideju u pozadini izbornog zakona. Izborni zakon Bosne i Hercegovine ogledni je primjer nedovršene konstitucionalne i državne arhitekture, posebice u vidu nedovršenog etnonacionalnog fiksizma te problematike ljudskih prava. Etnonacionalna paradigma, evidentna još od prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, više od samog izbornog procesa ukazuje na etničko svrstavanja. Stoga će koncept „statističke nacionalizacije“ biti analiziran. Drugi dio članka konfrontira dominantnu ideju izbornog zakona Bosne i Hercegovine s određenim aspektima političke teorije. Ustavna kategorija konstituenata je privilegirana u odnosu na kategoriju „Ostalih“, što predstavlja eklatantan primjer diskriminatorne prakse, koji očekivano, nije u skladu s bilo kojim normativnim dokumentom vezanim za ljudska prava. Čak i iz etnonacionalne perspektive, navedeni Izborni zakon je nedovršen. Nadalje, inherentni limiti konsocijacijskog okvira su analizirani. Treći dio članka analizira ograničenja etno-partitokracija pokazujući kako je u jednom takvom sistemu, individualna perspektiva gotovo nepostojeća. Obrisi kritičke teorije ukazuju na nužnost alteracije određenih društvenih stvarnosti te stvaranja društvenog modele osjetljivog na različitosti ali usmjerenog prema razvijenim demokratskim tekovinama.